Piše: Fadil Mešan

Belgija, grad Genk. Hotel “NH”, u kojem su bili smješteni fudbalski  reprezentativci Bosne i Hercegovine, uoči kvalifikacionog susreta za Svjetsko prvenstvo s Belgijom.

U  hotelu, a na poziv selektora reprezentacije BiH Miroslava Blaževića Ćire, da budem njegov gost stigao sam i ja.

O Bahi Topalbećireviću

Novinar Sinan Sinanović i ja sjedimo uz kafu i čekamo da se pojave  reprezentativci.

Posljednji se stiže Ćiro. Kreće u lift govoreći, da će odmah spustiti. Kad se pojavio, ustajemo i srdačno se pozdravljamo.

Dok sjedamo, vadim dvije knjige, čiji sam autor.

“FUDBAL U TRAVNIKU 1920-2004”. Poklanjam je novinaru ,a drugu  “RUKOMET U TRAVNIKU 1950-2003” gospodinu Ćiri.

Dok mi se novinar zahvaljuje Ćiro mu ljutito gura poklonjenu knjigu, a uzima nogometno štivo.

Ja uzimam od Ćire i vraćam novinaru, ali je Ćiro opet vraća. I tako nekoliko puta.

Napokon novinar  insistira da obje knjige budu Ćirine.

Ćiro se otima, nikako da prihvati moju rukometnu knjigu…

“Hajde molim te”, kažem Ćiri, kad već nećeš tu knjigu, barem je listaj samo do prve fotografije i onda mi je vrati”, zamolim ga.

Pristane, a kad ugleda prvu fotografiju prosto vrisnu:”Pa, evo moje sestre Zdenke. Ova knjiga ostaje kod mene”.

I meni laknulo. Velim Ćiri. “Knjigu sam ti i donio baš zbog činjenice, da je tvoja sestra Zdenka jedna od pionirki velikog rukometa u Travniku. Od tada se piše istorija travničkog rukometa. Opisana u poklonjenoj knjizi.

Ove dvije knjige bitno će uticati na susret s Belgijom, što znaju novinar i Ćiro.

No, o tome nekom drugom prilikom, ali ostaje žal što nisam imao priliku da se prije snimanja filma o Ćiri, sretnem sa  gospodinom Sabahudinom Topalbećirevićem, kojeg nikad nisam ni upoznao.

E, sad poslije večere sa fudbalerima, koje smo ispratili na spavanje ostali smo kratko Ćiro i ja.

Ustao sam ranije, s novinarima pio kafu. Svi smo čekali Ćiru.

Sestra Zdenka

Kad se pojavio pošli smo u susret, a onda se iznenadio. Ćiro je izgledao sasvim opušteno, bio je vedar, nasmijan… Pravi Ćiro. Kao da je već pobijedio Belgijance.

Nigdje jučerašnje nervoze, niti zabrinutosti.

Čvrsto me zagrli govoreći: “J….ti, nisam znao da ovako lijepo pišeš!”

Nisam se ni pomakao, niti pokazao bilo kakvu reakciju, što je i njega  iznenadilo. Nisam čak rekao ni hvala.

Ne reagovati na takav kompliment, a još kojeg upućuje Ćiro zaista je neobjašnjivo.

Na svoj način je odgovorio na moje držanje. Pitao se: u čemu je problem?

A problem je bio u tome, što su prije ove knjige, Ćiri poklonjene iste dvije i prije nekoliko godina.

Bio sam ljut, što niti jednu nije ni otvorio.

Treću je, na sreću otvorio baš kad je trebalo. I na tome sam mu zahvalio.

Bolje ikad nego nikad.

Na utakmicu smo krenuli vidno raspoloženi, a posebno Ćiro, što je bio dobar znak.

Atmosfera na stadionu je bila, više nego fantastična, a rezultat te atmosfere bio je 4:2.

Stizale su čestitke sa svih strana, a Ćiro i reprezentativci BiH ličnosti dana.

U hotelu je Ćiru čekao veliki broj novinara i TV snimatelja, radi intervjua.

Imao sam čast, da sjedim tom do Ćire s lijeve strane.

Prilikom intervjua, pa ma koliko to bilo neskromno što to naglašavam, u jednom momentu je Ćiro ustao, stavio svoju lijevu ruku na moje desno rame i rekao: “Vidite ovog mog prijatelja. Ovo je jedini čovjek kojem, uz  naklon, skidam kapu kada je SPORT u pitanju”!

Ćirina rečenica

Tog momenta ni u snu nisam pomislio, a kamoli da se izrečeno odnosi baš na mene. Ponos koji sam tog momenta  osjećao ne može se ničim mjeriti.

Dobio sam mnogo velikih priznanja, ali ova rečenica, koju je izgovorio izuzetni svjetski SPORTSKI AUTORITET, nadmašuje sva  dobijena svih ovih godina. A bilo ih je.

Ostalo je još mnogo toga nenapisano, a vrijedno pažnje i sjećanja.

Vrijedno prijateljstva, sa ljudskom i sportskom gromadom, Bosancem i Travničaninom  MIROSLAVOM BLAŽEVIĆEM ĆIROM.

Ovo što sam napisao kao moj oproštaj od prijatelja, uz zahvalnost svemu što me je činilo sretnim.

I moram priznati, da sam mu, kao što je jedne prilike izjavio pred novinarima, bio mu veliki prijatelj, ali i prijatelj  s kojim se najviše svađao.

No, ne oprašta se sa istinskim legendama i prijateljima, jer one žive vječno.

A moj Prijatelj, pišem velikim P će da živi sve dotle, dok se bude igrao fudbal – piše ti

Fadil Mešan, tvoj Travničanin iz Belgije.