Piše: Mladen BOŠNJAK
Upravo onako kako smo na ovome mjestu predvidjeli okončan je nastup naše reprezentacije na europskom rukometnom prvenstvu. Dostojanstven nastup i častan uzmak. Uistinu, ovakav rasplet događaja nije bilo teško predvidjeti iz prostog razloga što ne možemo očekivati da bljesne jedna rukometna momčad koja dolazi iz okruženja (iz države) u kojem ništa ne funkcionira. Ne može se očekivati spektakularan rezultat od ekipe koja je prije odlaska imala probleme kao ni jedna selekcija, ne samo u Europi, nego na svijetu nije imala.
Nije potrebno, niti nužno, na ovome mjestu secirati igre naših momaka, neukusno bi bilo ukazivati na neke greške, neozbiljno bi bio upirati prstom. Jednostavno, punog srca i zadovoljne duše trebamo zatvoriti ovu stranicu, a okrenuti se budućnosti. A, kakva će izgledati isključivo je do nas. Svih nas! Ne smije se ništa gurati pod tepih, u budućnost rukometne reprezentacije treba krenuti pometenih i provjetrenih kancelarija saveza, čistih računa (ako je to uopće moguće), raščišćenih odnosa među nekoliko saveza koji čine taj krovni. U toj budućnosti važnu ulogu moraju imati Nikola Prce, Mirsad Terzić i nekolicina danas starijih igrača. Moraju biti treneri, savjetnici, skauti, i slično.
Rukomet, i sport inače, treba lišiti nesposobnih uhljeba koji koče razvoj, ne samo rukometa, već sporta uopće. Tada će tek budućnost imati smisla.
No, morat ćemo se, oči u oči, sresti s problemom domaće lige, našeg prvenstva. Neprimjetno, ligaški rukomet nam se raspada. Nema više velikih predsjednika, nema direktora, nigdje kvalitetna trenera. Rad s mlađim kategorijama u zapećku. Klubove, uglavnom, vode opterećeni provincijski kompleksaši, partijski sitnjež, režimske sluge, i slični. U SEHA ligu nas više ne primaju, neatraktivni smo, nema nas niti u natjecanjima EHF-a…
Sve se to rojilo u glavi dok je trajalo Europsko prvenstvo. Više se razmišljalo o budućnosti, nego o onom što se vrtilo na ekranu. Upravo zato što je naš nastup u Trondheimu bio užasno predvidiv.
I na koncu, čekajući tu budućnost, ne mogu ne spomenuti navijače. Naime, nikako da shvate da himna naše zemlje nema teksta. Nema, pa šta ćemo? Treba ju poštivati. Međutim, u vrijeme intoniranja nekoliko desetina momaka neartikulirano se deralo i vrlo nerazgovjetno pištalo: Jedna si jedina. Ta lijepa pjesma nije himna Bosne i Hercegovine i onaj tko voli i poštuje ovu zemlju to mora uvažavati.
