Knjige su napisane, filmovi snimani, u pjesmi opjevani Veležovi asovi, koji su stvarali fudbalsku historiju kluba s petokrakom.
U bivšoj državi, najmanje 20 miliona stanovnika navijalo je za klubove “velike četvorke”, a ostatak stanovništva za Želju, Sarajevo, Rijeku, Osijek, Vojvodinu, Čelik, Slobodu, Zagreb, Olimpiju, Budućnost, Prištinu, OFK Beograd, Radnički… Za Velež su svi znali i svi ga simpatizirali. Od Triglava do Đevđelije.
Novinari s jugoslovenskih prostora bili su opčinjeni igrom: Muhameda Mujića, Kulje Vladića, braće Salema i Vahida Halilhodžića, Džemala i Milija Hadžiabdića, Semira Tuce, Seje Kajtaza… Svi su se divili bravuroznim odbranama neponovljivog Envera Marića.
Dušan Bajević posebno je plijenio lepršavom igrom, pojavom i stasom, nogometu i igri Rođenih davao je posebnu aromu.
Zlatko Serdarević, Mostarac i veležovac, koji je posljednjih dana uradio nekoliko značajnih izložbi, kao poklon Mostarcima i zahvala veležovcima, u praskozorje stotog rođendana, iz sehare je izvadio nekoliko dragocjenih rečenica koje je napisao Miroslav Rede.
“Bajeviću, ja sam s tobom izgubio Aladinovu svjetiljku.
Nema više dobrog starog duha, nema tvoje igre, nema tvojih poteza, nema slavoluka, nema pjesama, nema vatrometa…
Vidio sam tvoj adio, tvoja peta, tvoj “dupljak”, tvoju igru zavezanih očiju s Vladićem. Tvoju rafiniranost i tvoju pribranost, tvoj korak, tvoju ideju, tvoj gol…
Vidio sam i onaj petom. Ušao si s njime u antologiju nezaboravnih golova”- stoji u “posveti”, kako je Princa s Neretve opisao čuveni novinar Miroslav Rede, nekad vrsni nogometaš Partizana, Dinama, Lokomotive…
Bilo je to nakon oproštajne utakmice Bajevića protiv Hajduka u Mostaru.
Z. S.