Piše: Ismet Ića Turšić

Moja prva uspomena na Safeta Sušića datira od 19. novembra 1989. godine i utakmice Jugoslavija – Francuska. Otac rahmetli je često pričao o Papetu, tom fudbalskom virtuozu koji je, iz meni tada, nepoznatih razloga bio van reprezentacije.

Međutim tog novembra prije skoro tačno trideset godina, plava ”osmica” je ušetala u srce jednog devetogodišnjeg dječaka. Prvo asistencija za Predraga Spasića pa onda i gol za 2-2. U mojoj glavi odnosno u srcu su samo još Semir Tuce i Piksi bili ispred Papeta. Kupio me tu noć skoro pa za sva vremena.

Polovinom devedesetih uplovio je u trenerske vode. Cannes, Istanbulspor, Al Hilal, Konyaspor, Ankaragücü, Rizespor i Ankaraspor su bili klubovi koje je vodio prije nego što je preuzeo reprezentacije Bosne i Hercegovine 2009.

Trenerska karijera nije bila ni približna igračkoj međutim bio je to naš Pape, nije bilo mjesta za sumnju u njega iako je bio jako pasivan svaki put kada bi ga neko upitao nešto vezano za probleme sa N/FS-om.

Paralelno sa njegovim dolaskom počeo je da se odmotava i klupko oko saveza, generalni sekretar i blagajnik završiše u zatvoru, u priču je ušao ”Komitet za normalizaciju” i stvari su krenule na bolje.

Vrhunac svih tih dešavanja u i oko saveza i repke je bio taj odlazak na SP u Brazilu koji smo, moramo biti iskreni, zamalo prokockali. ”Nece mi Spahić i Džeko sastavljati ekipu”, poručivao je Pape preko novina umjesto da sjedne sa svoja dva najutjecajnija fudbalera i pokuša rješiti stvari u četiri oka. Tu je negdje počeo da blijedi i njegov sjaj u glavi onog devetogodišnjaka sa pocetka priče.

Nije mu na ruku išao ni ”mrljavi” savez koji je zajedno sa njim pozivao potencijalne reprezentativce ”na druženje” prvo u Sloveniju pocetkom 2013. kada su pozvani Alen Halilović, Sead Kolašinac, Izet i Sead Hajrović te godinu kasnije kada su isti besmisleni poziv na druženje dobili i Dino Arslanagić te Deni Milošević.

Od Kaunasa u oktobru 2013. stvari su počele da se rapidno pogoršavaju. Loša predstava protiv Argentine u novembru pa onda još jedna loša protiv Egipta u februaru u Insbruku u kojoj je između ostalih debitovao i selektorov bratić Tino Sven Sušić koji, gle čuda, nije prvo morao na druženje..

Sve je kulminiralo tri mjeseca kasnije kada je do tada standardni reprezentativac Ervin Zukanović ostao bez karte za Brazil dok se na spisku našle dvije uzdanice Hajduka iz Splita, Avdija Vršajević i Tino Sven Sušić. Podsjećanja radi, Hajduk je te sezone završio treći sa 22 boda zaostatka iza Dinama.

Za taj isti Dinamo te sezone su nastupali Jozo Šimunović i Alen Halilović, dva tada još uvijek potencijalna reprezentativca BiH.

Helem, prošao je Brazil, Papetu je produžen ugovor i onda totalni krah. Bez Spahića smo izgubili od Kipra, odigrali neriješeno protiv Velsa i Belgije i onda totalna bruka protiv Izraela, u utakmici koju smo igrali bez napadača.

Nakon te utakmice Pape je dobio otkaz i to, dakle otkaz u novembru, će ga pratiti sve do dana današnjeg. Evian, Alanyaspor, Akhispor… Nigdje nije prezimio, svugdje mu je uručivan otkaz nakon tri mjeseca.

Ovih dana ga opet spominju kao potencijalnog kandidata za selektora. Ja sam protiv toga jer smatram da bi promjena sa Prosinečkog na Papeta bila čisto kozmetička. Previše su slični, previše su autokratni u svom liderstvu ali ne i dovoljno doslijedni u istom.

Mislim da on nije pravo rješenje jer je prije pet godina imao ekipu za još najmanje dva odlaska na velika prvenstva. Begović, Mujdža, Spahić, Kolašinac, Pjanić, Džeko, Medunjanin, Lulić, Ibišević.. Svi su oni bili u najboljim fudbalerskim godinama, igrali su za velike klubove i mogli su donijeti prevagu u svakom trenutku.

Bili su poput dobro uštimanog orkestra dok reprezentacija koju danas imamo je skup prosječnih igrača koji su ovisni o dobrom liderstvu i taktici podređenoj ”materijalu” kojem raspolažemo.

Mislim da bi to za Safeta Sušića bio prevelik zalogaj jer kad nije mogao/znao/htio sa ekipom koja nam donese SP, kako će sa ekipom kojoj treba čvrsta ruka, oštar um i vizionarski pogled na budućnost.

Eto, da mi ’prostiš Pape..