Razgovarao: Haris Zilić
OŽRK Iskra Stolac će i naredne sezone nastupati u Prvoj ligi FBiH. Stočanke će još jednu sezonu provesti van svoje čaršije, koja još uvijek nema sportsku dvoranu.
U klubu se radi sa svim generacijama, a ono što je zanimljivo, u klubu je aktivno čak sedam golmanica, a jedna od nih je 20-godišnja Senija Peco, koja je već glavni dio kostura prvog tima, ali i djevojka koja je u maju doživjela tešku povredu, koja će je udaljiti od terena pola godine.
U razgovoru za Sportske.ba, ova mlada golmanica je govorila o karijeri, Iskri, pvoredi, Stocu, ambicijama, ciljevima…
Pomenuta povreda je bila prva ozbiljnija u karijeri.
“U početku mi je bilo veoma teško, kako psihički tako i fizički, jer u 7 godina treniranja nisam imala nijednu ozbiljniju povredu do ove. Prvih mjesec dana mi je bilo najteže. Morala sam da hodam pomoću štaka, što me mnogo usporavalo i na to mi se najteže bilo naviknuti. Iduća dva i pol mjeseca sam se već navikla na sve i nije mi toliko teško padalo. Samo sam brojila dane do zadnje kontrole. Sada nakom tri mjeseca, nakon završenih fizikalnih terapija mogu sa sigurnošću reći da sam napravila veliki napredak u jako malom vremenskom periodu. Pomalo se vraćam mojim starim životnim stvarima i navikama koje nisam bila u stanju ispunjavati protekla tri mjeseca.”
Golmanica Iskre je također naglasila da neće ništa preupštati riziku.
“Po pitanju povratka na teren ništa sa sigurnošću ne mogu reći, jer ni sama nisam sigurna kada bi to trebalo da bude. Ja se nadam da će to biti vrlo brzo, ali dok ne budem 100% sigurna da mogu podnijeti sve što sam mogla do sada neću se upuštati u rizik za još većom mogućnosti za ozbiljniju povredu nego što je prethodna bila.”
Sa rukometom se upoznala kao 13-godišnja djevojčica.
“Prve rukometne korake sam napravila sa nepunih 13 godina u klubu čije boje i danas branim i s ponosom nosim, u Iskri u malenome Stocu. Počela sam da treniram sa svojom najboljom prijateljicom Irnesom, s kojom danas čak idem i na fakultet, a i naravno treniram. Na početku nisam imala neke nade da ću uspijeti i izdržati sve što rukomet donosi i nosi. Ali sam izdržala zahvaljujući trenerima i ostalim saigračicama koje su od prvoga dana bile uz mene. Golman sam postala sasvim slučajno, ali to je do sada moja najbolja i najdraža slučajnost koja mi se desila. Kažu da nije lako biti golman, to potvrđujem iz ličnoga iskustva, jer veliki teret svoga tima je na leđima golmana. Kao što kažu “Dobar golman pola ekipe.” Ali naravno ništa od ovoga ne bih mogla uspijeti da iza leđa nemam podršku svoga oca koji je dolazio na svaku moju utakmicu i podizao me kada sam mislila da nikada više neću ustati.”
Iskra ima veoma mladu i talentovanu ekipu.
“Za ovu sezonu imam velika očekivanja od svojih saigračica. Mnogo smo mlada ekipa, ali vrlo perspektivna. Sa sigurnošću mogu reći da smo jedna od najmlađih ekipa, možda i najmlađa u takmičenju. Ali to ne umanjuje na našem značaju. Sigurno dobar dio sezone neću moći pomoći mojim saigračicama, ali sigurno će imati veliku podršku s tribina od strane mene, a i drugih sugrađana. Moja očekivanja su velika, a znam da će ta moja očekivanja ispuniti mlade rukometne nade ovog malog grada.”
Zajedništvo je velika snaga stolačkog kluba.
“Naš klub kao i svaki drugi ima svoje padove i uspone, ali dok se držimo zajedno i dok smo podrška jedno drugome uvijek možemo naći izlaz iz bilo koje situacije. Mi, Stolačke Iskrice ne znamo šta znaći “odustati” i ne znamo za riječ “nemoguće”. Dok je nas bit će i Iskre.”
Nedostatak dvorane je tužna realnost ove hercegovačke čaršije koja obiluje sportskim talentima.
“Što se tiče toga da mi nemamo adekvatne dvorane za utakmicu i treninge je tužna istina. Činjenica da smo za ovu prethodnu sezonu morali igrati u četiri različita mjesta vodeći ga kao “naš domaći” je jako tužno.Naš “domaći” teren je balon na Berkovićima, koji i nije tako daleko, ali to nije naš grad, mi tu nismo nastali. Popuni se taj balon, ne do zadnjeg mjesta, ali opet dođe ljudi da nas podrži, a tek kako bi bilo da se ta dvorana nalazi u Stocu, u gradu u kojem smo nastali, koliko bi tek tada ljudi, omladine pa čak i neki malo stariji došli da podrže prije svega svoje sugrađanke, a tek onda kćerke, unuke, komšinice.. Nadam se da će jednoga dana i Stolac dobiti svoju dvoranu, i da ćemo pred svojom publikom srce ostaviti na terenu onako kako mi samo znamo.”
Pored rukometa, Senija ne zapostavlja faklutetske obaveze.
“Kako i sada tako i u budućnosti želim da nastavim s rukometom. Pored rukometa idem i na fakultet. Studiram na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, studij Zdravstvena njega. Kada završim fakultet želim da uspijem u svojoj struci tačnije biti uspješan anesteziolog.”
Roditelji su životni uzori, ali mlada golmanica ima i one sportske.
“Što se tiče mojih zuroa, u životu će mi uzor uvijek biti moji najveći borci, mama i otac. A što se tiče rukometa, najveći muški uzor mi je golman naše reprezentacije Benjamim Burić, a ženski je golmanica Holandije Tess Wester.”
Za kraj je poslala poruku mladim ljudima.
“Svim mladim ljudima želim poručiti da se bave sportom i da nikada ne odustaju od svojih snova, jer nismo rođeni da odustajemo.”
