U fudbalskoj prošlosti Balkana postoje priče koje su isprepletene talentom, tragedijom, nadom i ponovnim rađanjem. Među njima, jedna od najneobičnijih pripada Perici Ognjenoviću, fudbaleru koji je s 21. godinom nosio dres Real Madrida, a danas, decenijama kasnije, gradi svoj trenerski put u klubu iz Bosne i Hercegovine – Rudaru iz Prijedora. Njegova životna priča kreće od Smederevske Palanke, ide kroz Madrid, rat, povrede, putovanja širom svijeta – i završava u malom rudarskom gradu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.
Mladost koja je bljesnula kao munja
Perica Ognjenović kao klinac bio je brži od svih svojih vršnjaka. U Crvenoj zvezdi je eksplodirao, postao reprezentativac tadašnje SR Jugoslavije, jedan od najbržih igrača Evrope.
„U to vrijeme sam mogao sprintati cijelu utakmicu. Brzina je bila moja prirodna prednost“, kaže Ognjenović u velikom intervjuu za uglednu špansku Marcu.
Njegovi nastupi na Svjetskom prvenstvu 1998. privukli su pažnju najvećih klubova Evrope.
„Zvala je i Barcelona, bilo je interesovanja iz Italije, ali Real Madrid je bio iznad svega. Kad te pozovu, nemaš dilemu. To je vrh.“
Real Madrid — san koji je stigao prerano, a završio prebrzo
Malo je igrača sa Balkana koji mogu reći da ih je direktno pozvao predsjednik Real Madrida.
„Lorenzo Sanz me nazvao lično. Rekao je: ‘Perica, želimo te.’ Imao sam osjećaj kao da sanjam. To je Real Madrid, najveći klub koji možeš zamisliti.“
Ali odmah po dolasku u Madrid, kao da ga je sustigla sudbina.
„Do tada nisam imao ozbiljniju povredu godinama, a onda – prva sedmica u Madridu i probleme s leđima više nisam mogao ignorisati.“
Dodaje i ovo:
„Mislim da tada nisam adekvatno liječio povrede još iz vremena Zvezde. U Madridu je tempo bio brutalan. Možda je moje tijelo jednostavno puklo.“
Ipak, na Real gleda s poštovanjem. „To je klub koji te natjera da odrasteš. A ja sam se tamo formirao kao čovjek.“
Del Bosque — učitelj koji mijenja pogled na fudbal
Među svim trenerima koji su ga vodili, jedan zauzima posebno mjesto. „Vicente del Bosque je čovjek kojeg ću pamtiti do kraja života. Ne samo kao trenera, nego kao čovjeka.“
On je taj koji mu je dao najviše šansi. „U meni je vidio nešto. Rekao mi je jednog dana: ‘Perica, samo radi, tvoje vrijeme će doći.’ Imao sam osjećaj da me razumije bolje nego ja samog sebe.“
Iz tog perioda pamti i svoj jedini gol u dresu Reala. „Protiv Zaragoze, u Kupu. Kad uđe lopta u mrežu na kultnom Bernabéu, to se ne zaboravlja.“
Zlatni saigrači – lekcija iz veličine
U Realu je dijelio svlačionicu sa igračima koje danas smatra legendama.
„Raúl je bio nevjerovatan. Rekao bih – najbolji igrač Evrope u to vrijeme. Gledati Fernanda Redonda kako kontrolira sredinu terena bila je privilegija.“
A naročito emotivno govori o grupi igrača sa prostora bivše Jugoslavije:
„Bio sam blizak sa Pedjom Mijatovićem, Davorom Šukerom, Jarni je bio sjajan čovjek, ali posebno pamtim i Elvira Baljića. Ballić je uvijek bio tu, pravi prijatelj, neko ko ti olakša život u velikom klubu. Bili smo kao mala jugoslovenska zajednica u Madridu i mnogo su mi pomogli da preživim taj period.“
Rat, stres i tijelo koje je popustilo
Ognjenović nikada nije bježao od teme rata.
„Mi, koji smo prošli rat, nosimo to u sebi. To ne nestaje. Mislim da je sav taj stres imao veze i s mojim povredama. Tijelo osjeti ono što duša ne može reći.“
To iskustvo ga je kasnije učinilo mnogo empatičnijim kao trenera. „Kad vidiš mladog igrača koji se muči, znaš da nije uvijek samo do lopte. Ima tu života iza kulisa.“
Karijera ga je vodila kroz Njemačku, Kinu, Maleziju, Ukrajinu… „Svako mjesto me promijenilo. Naučiš nove kulture, nove mentalitete, ali najviše naučiš o sebi.“
Trenerski put – od omladinaca do Premijer lige BiH
Kada je završio igračku karijeru, nije imao dilemu šta slijedi. „Uvijek sam znao da ću postati trener. Fudbal je jedino što znam i što želim.“
Radio je u omladincima Zvezde, vodio Srbiju U19, trenirao Zvijezdu 09 i Metalist. „Gdje god sam radio, učio sam. I danas učim.“
Rudar Prijedor — hrabri projekat u srcu rudarske Bosne
Njegov sadašnji klub, Rudar Prijedor, ušao je u Wwin ligu „u posljednjem trenutku“, a pripreme su počele kasno. „To je veliki minus, ali nisam neko ko traži izgovore.“
Ekipa je specifična po tome što je sastavljena od velikog broja Španaca. „Toliko ih je da nas zovu mala Španija“, smije se Ognjenović. „Ali oni su donijeli energiju, radne navike i mirnoću.“
Posebno izdvaja fizioterapeuta Senéna Cortegosa. „Senén je nevjerovatan. Pomogao nam je ne samo fizički, nego i mentalno. Takvi ljudi su zlata vrijedni.“
Ognjenovićev fudbal je ofanzivan i hrabar. „Naš sistem je 4-3-3. Želim da igramo brzo, da imamo posjed, da pritiskamo visoko.“
Dodaje i: „Ako se braniš 90 minuta, već si izgubio. Ako napadaš 90 minuta, imaš šansu da pobijediš.“
Pogled ka budućnosti
O Rudaru ima ambiciozne, ali realne ciljeve. „Ne želim kratkoročna rješenja. Ovaj klub ima potencijal da raste.“
O svom životu danas kaže: „Mirniji sam nego ikada. Imam iskustvo, imam strast i znam šta želim.“
A o Madridu… „Volio bih se vratiti jednog dana, makar u posjetu. Madrid je dio mene. Tamo su mi rođene kćerke. Šta više treba reći?“