Dragutin Krizmanić, Mirsad Fazlagić, Mirko Jozić, Stevan Ćele Vilotić, Branko Elsner, Zdenko Kobeščak, Salem Halilhodžić, Florijan Matekalo, Franjo Džidić, Martin Novoselac, Ivan Grnja… Znače li vam što ova imena?
Mlađim generacijama ne. Možda ne znače ništa. Nešto stariji ljubitelji nogometa ustat će kada se pomenu ove trenerske veličine. Neki od njih cijeli su trenerski vijek odradili na šljaci, u blatu, u omladinskim školama. Većina njih utisnula je cijelog sebe u školovanje djece da bi izrasli u kvalitetne nogometaše. “Zlatni Čileanci” proizvod su i najprepoznatljiviji brend gore spomenutih stručnjaka i bivše države.
Zoran Peruško iz mlađe je plejade hrvatskih trenera. Povreda ga je zaustavila kada je bio u naponu snage. Na vrijeme je shvatio kako na najbezbolniji način ostati u nogometu.
Peruško nas danas podsjeća na trenerske velikane. Već treću godinu stvara buduće asove i lansira na prvoligašku scenu.
Nogomet sam ostavio tamo devedesetih godina, jer je lom noge bio jači od želje da nastavim po svaku cijenu- kaže Peruško na početku intervjua za sportske.ba.
Nije birao klubove. Trenirao je što god su mu ponudili. Trenirao i “štrebao”. Školovao se u Akademiji HNS-a u generaciji, nekada sjajnih igrača…
Bio sam osma generacija u Akademiji. UEFA Pro licencu sam stekao u generaciji sa Dariom Šimićem, Mariom Cvitanovićem, Robertom Kovačem, Zoranom Zekićem, Darko Raić Sudarom, Željko Sopićem, Zoranom Mamićem, Mirkom Labrovićem…
Nije bilo jednostavno ni lako. Naime, bez nekog posebnog igračkog pedigrea, bilo je teže dospjeti do tog nivoa edukacije, ali potrebno je biti uporan i tvrdoglav te ne odustajati kada je najteže.Bio sam osma generacija u Akademiji. UEFA Pro licencu sam stekao u generaciji sa Dariom Šimićem, Mariom Cvitanovićem, Robertom Kovačem, Zoranom Zekićem, Darko Raić Sudarom, Željko Sopićem, Zoranom Mamićem, Goranom Labrovićem…
Stažirao je kod evropskog velikana.
Bio sam u Parizu, u vrijeme kada je trener bio Karlo Anceloti, a u napadu igrali Ibrahimović i Kavani. To je drugi svijet. Veliko iskustvo za trenera.
Peruško, nema, poput trenerskih velikama, džuboks za ispunjavanje želja, za pojačanja na koja upre prstom. On je stekao imidž trenera s rudarskom lampom, zato što već treću godinu pronalazi i lansira golobrade mladiće.
– Evo, trojica su sada iz naše sredine u Interu, Istri, Dragovoljcu… Sve su to mladići s nepunih osamnaest godina.
Fillip Peruško, jedan je od najtalentovanijih “portira” u Istarskoj Županiji i šire. Jednako tako nadareni su Loren Maružin i stoper Manolo Bilić.
– Dobna granica se spušta i to je dobro za mlade igrače. I sada Rovinj ima istinske nogometne potencijale, kao što su Paulo Bernobić, kojem je šesnaest godina, a prošao je školu NK Rijeke, te Ivan Rojnić, Damir Kazalac i Luka Matošević. Oni treniraju s prvim timom, premda su po godinama juniori.
Ima svoje trenerske uzore.
– Matjaž Kek i Samir Toplak su treneri s najdužim stažom u svojim klubovima u HNL-i. I da, mogu reći da su mi uzori. Ne samo zbog njihovog rada i rezultata, već i zbog njihovih javnih istupa, ponašanja. Skromni su, pošteni i pravedni. Zato i traju toliko u profesionalnom nogometu.
Svjestan je ogromne razlike rada u svjetskim i ovdašnjim ligašima.
– Dok sam “stažirao” u PSG shvatio sam da je rad jednak i kod velikana i u nekom našem klubu. Razlika je u ambijentu, u klupskoj logistici, naravno u kvaliteti igrača s kojima raspolažeš.
Mladi je trener nedavno vodio selekciju najvećih talenata u Novigradu kada su odmjerili snage s nadama Manchester Citya.
– Rezultat sam po sebi ništa ne mora da govori. Jasno da oni ne igraju nogomet iz neke druge galaksije. Istina je da su s prvim timom u Ameriku otišla četvorica, petorica iz te generacije, što sve govori koliko se polaže na rad s mladima. Drugo, vidjeli ste da njihov, recimo taj mladi tim opslužuje dvanaest, trinaest osoba, od trenera, do psihologa. To sve govori koliko i tako moćni klubovi pridaju važnost mladim igračima- pojasnio je Zoran Peruško.
Vratimo se na početak priče. Nekad okolnosti pojedine trenere kroz karijeru ostavi u sjeni “samoreklamera”, koji imaju moćne lobije, pa nikad ne ostvare karijeru kakvu zaslužuju. Kako god, Peruškova nogometna legitimacija bit će Rojnić, Bernobić, Bilić, Maružin, Matošević, Peruško, Kazalac… Zato se danas rijetki sjećaju imena s početka teksta, a svi znaju ko su Robi, Zvone, Dudo, Peđa, Davor, Dejo…
– Naravno da imam. Školovan sam, prepun iskustva i kadar se suočiti i sa najvećim izazovima. Iza sebe imam gotovo 600 službenih utakmica u raznim rangovima natjecanja te vjerujem i nadam se u skoro vrijeme dobiti prigodu pokazati što znam na jednoj višoj razini. Ne bojim se izazova i spreman sam za takav korak
(R.S./Sportske.ba)