Dvadeset je godina kako sam uz reprezentaciju. Od prvih velikokladuških priprema i premijerne kvalifikacijske utakmice s Grčkom u Kalamati. Tada nam je bilo važno sudjelovati, kao nedavno nekim bh. olimpijcima u Riju. Bile su to naše prve kvalifikacije. Tada „Ljiljani“ danas „Zmajevi“. Mehmed Baždarević bio je kapiten, a danas je selektor. U svom drugom mandatu.

Prve smo pripreme odradili u, ako mi dozvolite priznati, najljepšem dijelu Bosne i Hercegovine. U Krajini! I danas mi je pred očima slika hotela, nalik na odmaralište Ferijalnog saveza. Kakve tri četiri zvijezdice. Većina stranaca je na pripreme došla s mobitelima, a koristili su telefonsku govornicu naslonjenu na zid hotela. Jer nije bilo signala. I tu se čekalo u redu. Meša, pa Bola, Balja, Škoro, Vuko, Šaba…

KAD JAGANJCI UTIHNU…

Drvene stepenice koje vode na sprat dvokrevetnih i trokrevetnih soba škripe ko u pilani. Ima Tv, ali nema daljinski. Maj je, pa ne treba grijanje. U početku, u ranim jutarnjim satima, budila nas je „melodija“ domaćih životinja, jaganjaca, te pijetlova. Jaganjaca je, kako je koji dan prolazio, bilo sve manje. Jer su završavali na stolovima. Bili su na meniju u svim obrocima. Za sve se pobrinuo domaćin Ešref Hadžić.

Nikome nisu smetale redukcije vode, niti što smo dijelili svi jednu govornicu, još manje prirodno buđenje zbog kočopernog horoza iz obližnje avlije. Naprotiv.

-Svi mi igramo po evropskim stadionima, odsjedamo u vrhunskim hotelima, ali ovaj „Konak“ i ovo mjesto imaju dušu. Ništa nam ne smeta. Ovde smo zbog naše misije, da se pripremimo za on što nas čeka za start u prvim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj- pričao je Meša Baždarević, doslovce na svakom koraku dok je s lokalnog Krajišnikovog stadiona s kopačkama u ruci pješačio nekih kilometar i pol do hotela. Do hotela ih je očistio od blata.

Bilo je na tim priremama jakih imena: Haris Škoro, Admir Smajić, Elvir Bolić, Suvad Katana, Vukašin Petranović, Farudin Omerović, Muhamed Konjić, Nermin Šabić, Edin Mujčin, ali se red poštovao. Fuko Muzurović i Mustafa Hukić predvodili su tu sjajnu generaciju.

Neki su davno u fudbalskoj mirovini, pojedini nisu među živima, a Meša je tu. Prvi, baš kao i u Kaduši, je došao u hotel na Ilidži u popularnu „Hercegovinu“. Ondašnji kapiten, današnji selektor sa istim je žarom krenuo u nove izazove.

Prije dvadeset godina, preciznije 1. septembra 1996. godine igrali smo prvu kvalifikacijsku utakmicu. S Grčkom u Kalamati. Prije toga igrali smo utakmice u humanitarne svrhe, promotivnog tipa. Igrao je ko je mogao naći prevoz do Genka, Bolonje, Velenja, San Sebastiana, Tirane, Dizeldorfa… I ko je htio. Nikoga se nije molilo.

PUNO „DIZELAŠA“

Mi smo i prije početka meča u Kalamati „pobijedili“. Jer je bilo važno sudjelovati. Najprije saznanje da napokon igramo kvalifikacije pod okriljem FIFA –e, potom bh. zastava na jarbolu, pa intoniranje „Jedne i jedine“… Ma, sve nam je išlo na ruku, tako da nikome uvjerljiv (3:0) poraz nije padao u oči. Ouzounidis, Apostolakis i Nikolaidis samo su prihvatili ispruženu ruku i lagano poentirali. Iskusni Fahro Omerović nije mogao spriječiti niti jedan gol, jer je došao s Elvirom Baljićem noć prije privatni letom iz Turske.

Imali smo, ako vas zanima sastav, jakih imena, ali i pun „dizelaša“, koji na plus 38 nisu mogli previše. Senad Begić, Vlatko Glavaš, Admir Smajić, Meša Baždarević, te mlađi Meho Kodro, Suvad Katana, Nermin Šabić, Vedin Musić, Elvir Bolić, Mirza Varešanović, Elvir Baljić, Muhamed Konjić, Fuad Šašivarević.., odradili su svoje nakon što su otpjevali himnu… Grci su rutinski meč priveli kraju…

Tako je to bilo u Kalamati prije dva desetljeća. Ipak, jednom čovjeku nije bilo svejedno. Urlao je nakon utakmice, za večerom, na aerodromu… Nije tražio opravdanje u tome što je bilo „važno sudjelovati“, nije se vadio na svadbu i tulum, koji je u našem hotelu trajao do zore. Nije smatrao hendikepom što je naš državni tim više proveo u autobusu nego u avionu… Mehmed Baždarević je, kakve li drskosti, želio pobijediti Grke u Kalamati. Želio je pobjedom startati u kvalifikacijama. Premda smo glatko poraženi Meša je od grčkih i bh. novinara dobio najveću ocjenu. Kolega Drago Moldovan, bard sportskog novinarstva dao mu je čak osmicu. Kojom je počastio tek Apostolakisa i Nikolaidisa.

Takvog sam Mešu, dvadeset godina kasnije, zatekao u bašti hotela „Hercegovina“. Oprezan, ali odlučan da pobjedom starta protiv Estonije. Neće vam Meša Estonce, kao što bi to uradio karizmatični Ćiro, predstaviti kao Brazilce, niti će pomenuti to što neki „Zmajevi“ tek hvataju formu. Odgovorit ćemo vam i na svako škakljivo pitanje, makar će suptilno sugerirati da pišemo o ovima koji su ovde, a ne o onima koji sada nisu na spisku. Fakat, možda sada nije vrijeme da pravimo istragu koje „muljao“ i pravio cirkus, loveći u mutnom oko poziva Adisu Hušidiću. Nepravde se daju popraviti, jer će istina kad tad na vidjelo.

Sada nije vrijeme da selektoru i njegovim asistentima mašemo imenima nepozvanih, dok brojimo dane do početka novog ciklusa. U kojem se pobjeda nameće kao imperativ. Znamo kako je završilo kada smo se uoči Kipra bavili perifernim stvarima. Doživjeli smo šok na startu od kojeg se nismo oporavili do kraja ciklusa, da nam ni baraž nije vratio samopouzdanje. Ceh je platio Safet Sušić. Meša je iskusan igrač, drži sve konce u rukama. Želi napokon svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Jedno mu je promaklo. Fubal je danas više od igre. Puno je raznih interesa i priča kako nam je cilj zajedničkia, putevi do njega različiti.