Andej Kramarić je težim putem ostvario svoj san. Dinamo mu nikad nije dao pravu šansu, ali on je našao put preko Rijeke do Hoffenheima. Kako je poželio kao dječak, zabio je gol na SP, u raspucavanju s Dancima.
Sjedeći tog dana u klupi učionice u zagrebačkoj Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, 11-godišnji Andrej Kramarić razmišljao je o temi sastavka i samo mu je jedno bilo na pameti. Samo nogomet. Bilo je to vrijeme SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, trenuci u kojima su se od reprezentacije opraštali velikani poput Šukera, Prosinečkog i Bokšića, a ovaj dječak sanjao je da jednog dana bude na njihovome mjestu, pišu 24sata.hr
Tema je bila “O domovini”, a mali Andrej na to je dodao podnaslov “Moja domovina je lijepa i meni najljepša”. Već tad je bio zaluđen nogometom. Uostalom, počeo je igrati u Dinamu kad mu je bilo samo šest godina. Sastavak o domovini kod takvog dječaka, naravno, ni slučajno nije mogao proći bez sporta, bez nogometnih snova.
“Kada gledam naše sportaše kako su ponosni kada se čuje hrvatska himna prije nastupa, a posebno ako su prvi, priželjkujem i ja isto. Zamišljam kako će mi tući srce kada zasvira ‘Lijepa naša’ i kako ću biti ponosan pod našom zastavom”, napisao je 11-godišnji Andrej na kraju svojeg školskog teksta.
Prošlo je 16 godina, mali Andrej je odrastao. Odigrao je sezonu karijere u njemačkom Hoffenheimu i svojim golovima i asistencijama odvukao klub u Ligu prvaka. A s reprezentacijom se probio u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Prije četiri godine u Puli je Andrej dosanjao svoj dječački san. Niko Kovač ga je stavio od prve minute u sastav u prijateljskoj utakmici protiv Cipra. Mali Andrej odigrao je sjajno. Asistirao je za gol Mariju Mandžukiću i ostavio fantastičan dojam u debiju.
– Velika mi je čast igrati s igračima kao što su Luka Modrić, Mario Mandžukić, Darijo Srna… Ma, cijela reprezentacija puna je velikih igrača. Stvarno sam ponosan – rekao je Kramarić nakon prvog nastupa za reprezentaciju.
Dugo se Andrej borio za “mjesto pod suncem” u Maksimiru, u kojem je odrastao. Čak i doslovno, ne samo nogometno… Nije imao strpljenja, možda mu i nije bilo suđeno, ali do ostvarenja sna uspio je doći i zaobilaznim putem. Preko Rijeke, uz pomoć Keka i suigrača, dokazao je da je vrijedan nacionalnog dresa. I da je zaslužio u istom tom dresu slušati himnu zemlje u koju je bio zaljubljen i te 2002. godine.
“Hrvatska ima dugu povijest, od 7. stoljeća, ali se osamostalila 1991. godine. Zato mi je posebno draga jer osjećam kao da smo vršnjaci, zajedno rođeni”, napisao je Andrej u sastavku koji je tad bio simpatičan uradak dječaka koji sanja, kao i svi njegovi prijatelji, a danas izgleda kao proročanski pogled u budućnost dječaka koji je jako dobro znao što želi od života.
“Vrlo lijepo! Nastavi tako”, napisala je profesorica hrvatskog na dnu sastavka.
Dječak iz Šubićeve, ulice samo nekoliko tramvajskih stanica udaljene od maksimirskog stadiona, ni nakon završenog osmog razreda nije zanemario školu. Ni nogomet, naravno. Upisao se u MIOC, matematičku gimnaziju, i nastavio zabijati golove u Dinamovu podmlatku. Zaustavio se na broju od 452 gola za mlađe Dinamove uzraste, što je rekord koji do danas niko nije
– Tata je pedantno vodio statistiku, poslao mi je poruku s tim brojem kad sam zabio prvi gol za seniore – ispričao je Kramarić, koji je tu poruku dočekao dok je bio u trećem razredu srednje škole, tad je prvi put zabio za prvu momčad “modrih”.
Maksimir mu, nažalost, nikad nije dao pravo šansu. Ali Andrej je, preko Lokomotive, Rijeke, Leicestera i Hoffenheima našao svoj put. I na Svjetskom prvenstvu, kojeg je toliko sanjao, zabio je gol Dancima u infarktnim penalima. Zlatko Dalić mu može samo reći:
“Vrlo lijepo! Nastavi tako…”