Akademik Abdulah Sidran, jedan od najvećih bh. pjesnika, jednu od svojih pjesama, napisano još u vrijeme agresije, 1993. godine, posvetio je legendarnom fudbaleru Asimu Ferhatoviću Hasetu. Pjesmu s naslovom „Duša našeg grada“, posvećenu Hasetu, Sidran je objavio i na svom FB profilu povodom godišnjice smrti ovog vrsnog fudbalera.
DUŠA NAŠEG GRADA
Jeste da je rat
al ptice moraju letjeti
trava mora rasti
mora se udisati vazduh
poslovi se moraju sviđati po redu
kako jeste red –
kao da je mir
Sastala se tako, u našem gradu
ratno predsjedništvo nogometnog kluba
što isto se zove kako grad se zove
Jer neka je rat
poslovi se se moraju voditi
krv mora žilama kolati
moraju se postavljati pitanja
mora se baš na svako
i odgovor tražiti
U ratu i miru pitanje je krupno:
Čiju sliku okačiti na zid ?
Ona nije – to i dijete shvata –
tek onako, na zidu kravata
Član Uprave, čovjek starog kova,
prisjeti se pokojnog Maršala
Tu predsjednik samo priupito:
Je l narodu valjo naš drug Tito ?
Valjao je, kako nije,
složiše se ljudi.
Ima l neko kome nije valjo ?
Ima, brate, ne može se kriti.
Član Uprave, čovjek dobre duše,
podastrije Alijino ime.
Je l narodu valjo naš predsjednik Aljo ?
Ima l neko kome nije valjo ?
Kad razmotriš dobro, sa tri-četri strane,
našle bi se i tu neke mane.
Iz vitrine, iza tankog stakla,
iz dženeta, izvan našeg pakla,
uramljena kao da je nova,
gledala ih – slika Asimova.
A zid prazan, tek okrečen, čeka.
šta odluče danas – biće dovijeka.
Demokratski, pritom efikasno,
stvar postavi savršeno jasno,
Hamo Granov, prva glava skupa,
uprijevši prstom u vitrinu:
Ima l iko na cijelome svijetu
kome nešto nije valjo,
kom je štogod učinio krivo,
kome nije davo srce živo –
u živom životu, baš ko i sada –
Ferhatović Hase – duša našeg grada ?
Skup okonča odlukom stamenom:
Takvog nećeš naći pod kamenom.
Sve ostalo metoda je stara:
Dosta priče – zovite slikara.
(januara 1993)