Piše: Mladen BOŠNJAK
Iza nas je, konačno, nogometna godina u kojoj nismo ostvarili pobjedu, godina u kojoj su nam se raspršile nade da ćemo se plasirati na Euro, godina u kojoj smo ispali iz elitne grupe Lige nacija. Iza nas je godina lutanja, improvizacija, eksperimentiranja, traženja. Godina u kojoj su konačno splasnule iluzije o nekakvim „Zmajevima“ i nogometnoj sili. Iza nas je teška, loša i neuspješna godina.
Ali, naše razočaranje ne bi trebalo biti nešto posebno izraženo. Naime, ono što trenutno Bosna i Hercegovina ima od nogometa, ono čime raspolaže u igračkom smislu, objektivno ne spada u prvih pedeset na svijetu. Mi smo, htjeli priznati ili ne, realno pozicionirani na FIFA-inoj rang ljestvici.
Ma koliko se izvjestitelji s naših utakmica upinjali da neke anonimuse proglase „budućnošću našeg fudbala“, bez obzira koliko iracionalno potencirali nepostojeći kvalitet, kako individualni, tako i kolektivni, mi moramo prihvatiti činjenicu da domaće natjecanje, dakle naša Premijer liga, nema reprezentativnog potencijala, moramo se pomiriti da se ta spominjana budućnost rađa negdje u Skandinaviji, Njemačkoj, Francuskoj…
Šta nas čeka u slijedećoj takmičarskoj godini? Scile i Haribde! Deset kvalifikacijskih utakmica u gusto nabijenom kalendaru, s ovakvim kadrom (ili trendovski: rosterom) ne ostavlja ni trun nade. Ova i ovakva momčad, makar najboljim trenerima na svijetu vođena, ne može do Katara. Ako to shvatimo kao realnost, a ni slučajno kao defetizam, možemo se nadati nekim baražima u vremenima koja dolaze, ali, rekoh, ozbiljnijim rezultatima – nikako!
Nogometni savez i sarajevska politika trebaju poduprijeti Željezničara u nastojanju da dovrši stadion Grbavicu, da barem uživamo u ambijentu, da glavna tema stranih medija ne budu rugla od stadiona (kao onomad Maksimir), da eventualni uspon naše izabrane vrste pratimo iz europskog komfora.
U ovakvo stanje, i ovakve rezultate, ne može se, i ne smije, kontekstualizirati Duška Bajevića, vrhunskog stručnjaka, kompletnu i zaokruženu nogometnu personu, odmjerenog, realnog i postojanog čovjeka. Njegov doprinos našem nogometu, posebno savezu, nemjerljiv je, on je došao pomoći, on je založio ime, ugled i autoritet, on je učinio sve što se moglo. Onaj tko na njega usmjeri oštricu kritike, ili je zlonamjeran, ili o osnovama i organizaciji nogometne igre ne zna ama baš ništa. Jer, nesrazmjer vrhunskog trenera i polovne ekipe nije Duškov hendikep, nego onih koji su uvjereni da mediokriteti mogu olako do zvijezda. Ne mogu!
Završavajući, slušam Raguževu navijačku poskočicu „Igraj Bosno, nedaj se“.
Pa, hajdemo se „nedati“.
(Sportske.ba)