Nekada je potrebno pročitati između redova, analizirati, pogledati sebe, procjeniti da li i kako se neka poruka ili savjet može odnositi tebe samoga…

U moru analiza nakon utakmice i poraza od Engleza, pročitali smo stotine komentara i analiza. „Neka nova generacija“ „borba i trka“; „nerealno visok poraz“ i slično, ali teško smo mogli pročitati analizu iz koje se jasno vidi kakav će sistem gajiti novi selektor. Doduše, to vjerovatno ne zna ni sam Barbarez, a prijateljske utakmice valjda upravo služe za te stvari, kako bi selektor uvidio sa čime raspolaže i na koga ozbiljno može računati. Zato Barbarezu i ekipi prije svega treba dati vrijeme i mir, uopće ne sumnnjamo da će popularni Barba sa svojim saradnicima izvući ono najbolje za našu reprezentaciju.

U silnim analizama, autoru ovog teksta za oko zapade savjet iskusnog Dragoslava Stepanovića, upućen selektoru Srbije, Draganu Stojkoviću Piksiju netom pred Evropsko prvenstvo. Naime, nekoliko dana pred Euro u prijateljskoj utakmici protiv Austrije, Piksi je eksperimentisao pa zaigrao sa četiri stopera u zadnjoj liniji što su Austrijanci brzo kaznili pa se Piksi brže bolje vratio na „svoje postavke“ i njegovih 3-5-2, iako ga u još od Svjetskog prvenstva ne krasi naročito dobra i lijepa igra. No i pored „umora za oči“, nepovezanosti i čega sve ne, Piksi je ipak izborio Euro i to je za Srbiju najbitnije u ovom momentu.

3-5-2 nije slovo na papiru nego ozbiljan sistem – za koji BiH ima sve što je potrebno!

Poslije poraza od Austrije, Dragoslav Stepanović zamolit će Piksija da ne eksperimentiše više, te mu je kroz nekoliko korisnih poruka sugerisao da se vrati na 3-5-2, ali onih 3-5-2 koji će funkcionisati a ne biti samo formacija na papiru.

Srbija se u posljednje vrijeme zaista muči u 3-5-2 formaciji jer ima ogroman problem sa bekovskim pozicijama (što je naša prednost), a drugo to što robuje imenima. Piksi robuje sistemu u kojem Mitrović i Vlahović moraju igrati kao dvojac u napadu zajedno, umjesto da igraju jedan za drugog i da maksimalno koriste svoje različite karakteristike, umjesto što uporno guše jedan drugog.

Slično je izgledala i BiH na startu proteklih kvalifikacija. Bila je to 3-5-2 na papiru ali potpuno disfunkcionalna, sa pregršt „osmica“ u vezi bez ofanzivnih karakteristika koje mogu prenijeti loptu naprijed, totalno raštimana u odbrani i potpuno odsječenim napadom. Bio je to savršen recept za harakiri.

Savo Milošević pokušao je potpunom revolucijom preći u 4-2-3-1, ali je bolnih pet od Portugala i još bolnija četvortka od Luksemburga bila jasan pokazatelj da BiH to ne može igrati u hroničnom nedostatku prije svega krilnih igrača, ali i šestice ili „box to box igrača“.

Šta je i kako treba da funkcioniše istinska 3-5-2 pokazat će upravo Milošević protiv Ukrajine, barem do 85. minute navedene utakmice. Stabilna odbrana, kvalitetni bekovi, kompaktan vezni red i uigran napad!

Ćiro, Conte i Gasperini pokazali kako zapravo treba i može!

Kada analiziramo 3-5-2 sistem, sjetićemo se trenera koji su isti doveli do savršenstva, prije svega pokojnog Ćire Blaževića koji će sa Hrvatskom u navedenom sistemu doći do bronze u Francuskoj.

Juventus je u najbolje dane sa Antoniom Conteom osvajao titule u navedenom sistemu, a Gan Piero Gasperini nedavno je Atalantu odveo do naslova u Evropskoj ligi, također u 3-5-2.

Međutim, kod svakog od navedenih 3-5-2 je imala smisao i apsolutno se znalo šta radi svaki igrač na terenu.

Format kao stvoren za Bosnu i Hercegovinu – kada se pravilno postavi!

Naša reprezentacija nema dovoljno kvalitetne krilne igrače, usudit ćemo se reći da ih nemamo nikako, pa je upravo 3-5-2 ono čemu se trebamo okrenuti i dovesti do savršenstva, tim prije kada za takvo nešto imamo savršenu artiljeriju.

U 3-5-2 su ključni igrači bočni koji moraju biti dovoljno dobri da znaju kad se vratiti u zadnju liniju, a kad sebi dozvoliti izlazak do protivničke korner zastavice!

Nakon drugo godina, možemo se barem pohvaliti dobrim bokovima sa sličnim ili istim karakteristikama (Dedić, Gazibegović, Kolašinac), dodamo li na to i mladog Omerovića iz Osijeka te mogućnost da za BiH uskoro zaigra i Adis Jašić (Wolfsberger), – onda je konkurencija na bokovima u budućnosti fantastična!

U zadnjoj stoperskoj trojci je bitan jedan koji ima bekovske karakteristike, da se može pretvoriti u bočnog i duplirati na svojoj strani. Imamo ga i zove se Sead Kolašinac – a upravo poziciju lijevog stopera u Atalanti i to u 3-5-2 formatu igra Kolašinac. Zna Gasperini zašto i kako, pa svaki put kada se lijevi bočni sjuri u protivnički šesnaesterac, Kolašinac se lako pomjeri više uz lijevu aut liniju i čini odbranu sigurnom kao defanzivni bek, jer pored njega opet ostaju dva stopera.

BiH u Kolašincu ima dvije opcije, jednu da igra klasičnog beka, ono po čemu ga pamtimo iz Arsenala ili da igra upravo ono što igra u Atalanti, lijevog stopera sa trojicom pozadi. U slučaju da i Kolašinac zaigra na beku u budućnosti, na lijevom stoperu opet imamo Radeljića i Katića, obojicu ljevake koji poziciju lijevog stopera sigurno mogu dobro pokriti, što redovno pokazuju u svojim klubovima.

I na suprotnoj strani, BiH ima sjajnu opciju u Anelu Ahmedhodžiću koji osim što je dešnjak i ima sjajan zadnji pas, zna kada može i smije izaći prema naprijed i stvoriti višak u sredini, a koristan je i u defanzivi kada se pomjeri desno na prostor koji ostavi Amar Dedić kada krene u kontranapad i ostavi prostor iza sebe – koji će sigurno pokriti upravo Ahmedhodžić.

BiH u ovom trenutku može računati na sedam uistinu kvalitetnih stopera u likovima Ahmedhodžića, Katića, Radeljića, Hadžikadunića, Bičakčića, Barišića – pa i Kolašinca ukoliko bi u reprezentaciji igrao ono što igra u Atalanti, dok recimo Gazibegović i Dedić zauzmu bočne pozicije.

Dakle kada je u pitanju zadnja linija i bekovske pozicije, imamo apsolutnio sve! Kvalitet, širinu, konkurenciju i mogućnost biranja. Na selektoru je da izabere najbolji tim.

Sredina kao ključna za funkcionisanje sistema

Poredati igrače kao čunjeve u sredini samo da bi se zadovoljila forma – nikako nije recept za funkcionisanje 3-5-2.

Za tim koji ima prodorne i kvalitetne bekove i onaj koji će trkom ali i presingom igrati na rezultat, mora se imati „box to box“ igrače, a najbolje sa defanzivnim dvojcem kao osiguračima u sredini koji se opet malo razliku jedan od drugog – možda i najbolje jedna „šestica“ i jedna „osmica“ kao dupli osigurač ispred odbrane.

Zatim na sve to jedan ofanzivniji veznjak ispred njih kao svojevrsna veza sa napadom, uz prodore sa bokova i stabilnu odbranu koja zna svoj posao – za potpuno savršenstvo!

Nešto slično što je Milošević u liku Cimirota i Krunića pokušao protiv Ukrajine – jedan koji će destrukcijom protivnika i konstantnom trkom biti radilica i osnovni motor u veznom redu, a drugi koji će uz sve navedeno imati i nešto ofanzivnijih karakteristika sa ciljem prenošenja lopte prema naprijed.

U veznom redu također imamo pozamašan broj igrača koji ako ih se pravilno raposredi, itekako mogu biti kompaktni.

Velika konkurencija na šestici i osmici

Na pozicijama klasične šestice sada imamo dva igrača: Benjamin Tahirović (Ajax), i Dženis Burnić (Karlsruher). Za nadati se da će sada kada je izborio portugalsku elitu, konkurenciju zaoštriti i Vladan Danilović. Ovdje ne treba zaboraviti ni Radeta Krunića koji podjednako dobro može odgovoriti i zadacima šestice ali i osmice.

Na osmici ili centralnom veznom možda i najveća gužva: Armin Gigović, Denis Huseinbašić, Dario Šarić, Ivan Bašić, Rade Krunić, te Amir Hadžiahmetović koji bi ubrzo trebao ponovo na teren nakon višemjesečne pauze.

Veoma bitna u svemu je uloga ofanzivnog veznog. U nekom proteklom vremenu kod selektora smo svjedočili formacijama sa tri vezna igrača potpuno istih karakteristika, bez nekih ofanzivnih sposobnosti, pa je naša sredina često djelovala bezidejno i tromo.

Na poziciji ofanzivnog veznog Barbarez može računati na sjajnog Hajradinovića, tu je i Varešanović koji napreduje iz dana u dan, a u konkurenciji možemo dodati i Huseinbašića koji zna odigrati ofanzivnije. Naravno ne treba zaboraviti niti ostale opcije poput Amara Rahmanovića koji igra sjajnu sezonu u Rusiji.

U konačnici, bitno je odabrati tri igrača u veznom redu koji će međusobno biti kompaktni, nadopunjavati se, ali i trkom, presingom i zadnjim pasom praviti probleme protivniku.

Demirović ne može i ne smije sam u špicu!

U ovakvom sistemu ostaje još samo nedoumica u napadu. Ono što smo vidjeli protiv Engleske i što se možda i ranije pokazao kao slučaj jeste da Ermedin Demirović ne može igrati sam u špicu, jednostavno nije prirodno i ne prolazi.

Barbarez je protiv Engleza pokušao neku verziju 3-6-1 u kojoj je Hajradinović imao zadatak glumiti neku „polušpicu“ ispred veznog reda, ali ruku na srce, to nije dalo bilo kakav značajniji rezultat, niti može dati u budućnosti. Protivnici bi u tom slučaju veoma lako pročitali našu igru po sistemu „zatvori Hajradinovića“ i pola si posla obavio – zato što će Demirović ostati odsječen u napadu, a previše daleko od centralnih veznjaka da bi dobio bilo kakvu upotrebljivu loptu.

Stepanovićeva poruka Piksiju kao idealan sistem za naš napad

„Uh, šta bih ja radio sa njima dvojicom. Mitar da bude “sidraš”, a Dušan da “štrika”. Gde ćeš bolju kombinaciju od toga. Vlahović je dokazao da je neuhvatljiv, pa on se nadavao golova protiv “katanaćo” odbrane u Italiji“ – izjavit će Stepanović analizirajući napad reprezentacije Srbije i činjenicu da Piksi muku muči da uklopi dva vrhunska napadača.

Upravo u Stepanovićevoj rečenici krije se tajna savršenog napada za BiH. Kada kaže da je Mitar „sidraš“ a Dušan da „štrika“ onda nam kao idealna kombinacija na pamet pada: Tabaković-Demirović, savršeno kompaktan dvojac u napadu za buduće cikluseI Ne, nećemo i ne smijemo zaboraviti Edina Džeku, on ili Tabaković moraju činiti udarni tandem sa Demirovićem.

Tabaković i Džeko su snažni i korpulentni napadači, sjajno koriste prostor, postižu golove, za sebe vežu i po dvojicu stopera, a sa druge strane Demirović iz drugog plana sve to može uvijek sjajno koristiti – upravo ono što radi u Augsburgu!

Ako smo u ponekoj utakmici proteklih godina i izgledali dobro i snažno na terenu, onda je to bilo upravo kada smo ovako djelovali na terenu.

Sjetit ćemo se Francuske i remija u Strazburu prije dvije godine, kada je Demirović vršio strašan pritisak na odbranu „trikolora“, a Džeko to znao iskoristiti. Ruku na srce, djelovao je naš tim odlično i protiv Ukrajine u baražu, a samo su milimetri dijelili Demirovića da sjajan pas od strane Pjanića pospremi u Luninovu mrežu za 0-2. Da se desilo, mi bi sada umjesto ovog teksta pisali najavu za EURO, ali sudbina je htjela drugačije…

Dakle, Barbarez sa stručnim štabom mora pronaći način da Demirovića ukomponuje u paru sa još jednim napadačem. Da li će to biti klasičnih 3-5-2 ili nekih 3-6-1 u kome Demirović igra iza centralnog napadača, stvar je taktike i pripreme za utakmicu, ali usamljeni Demirović kome je najbliži partner u napadu ofanzivni veznjak nikako nije dobra ideja.

Krila za neke druge formacije u ovom momentu nemamo. Širinu i kvalitet odbrani imamo, odlične bekove imamo, moderne „box-to-box“ veznjake koji će trkom preorati čitav teren konačno imamo! Imamo i ofanzivne vezne i napadače različitih komponenti za jak i efikasan napad.

Na selektoru i njegovom stručnom štabu je da pronađu pravu formulu i tim koji će se ozbiljno potući u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, jer to zaista i možemo.

Mirza Kusturica