Sreli smo se nakon dugo vremena, nedavno, jutro nakon Bajram namaza na Grbavici. Zastali smo uz kafu ispred našeg udruženja koje se nalazi u neposrednoj blizini. Kako je gužva u prostorijama udruženja bivala sve veća a mala prostorija sve punija rajom koja je sa osmjesima na licu neprestano dolazila da čestita i po tradiciji na prvu baklavu i kafu, odlučili smo stati i progovoriti ispred, sami. Tih nekih 20-tak minuta za koje ni pomislio nisam da će biti naš posljednji razgovor…
Piše: Mirza Kusturica
”Borite se našu djecu“ počeo je onako iskreno i iz duše, kakvog ga najviše i pamtimo. ”Djeca su budućnost društva i države, vjeruj mi da se čudo može napraviti. Sve drugo je bezveze. Već sam to ovdje pričao, vidiš ovo vaše udruženje, snaga je u ljudima a ovdje dolaze kako sportisti, sportski radnici, novinari i veliki broj biznismena, političara i kako vidim i svi ste zajedno, raja“ – govorio je Nijaz Gracić a potom nastavio:
“Niste svjesni snage koju imate”
„Niste svjesni snage koju imate, napravite projekat da se zatrese država. Udružite se i napravite projekat da sva djeca iz BiH imaju svoj jedinstveni turnir, ligu, ili slično nije važan rezultat. Neka učestvuju sve osnovne i srednje škole. To je priča. To će svi podržati a može izroditi čudo. Na sistem ne možemo više čekati, vidiš kako je komplikovano i koliko je birokratije, morate se vi boriti, improvizovati ako treba, zbog naše budućnosti, zbog djece, šteta je da ih samo tako pustimo“ i dok me tapše po ramenu nastavlja sa takvim stavom, da osjećam da istinski vjeruje i želi da se takvo nešto desi:
”Ne treba svako fudbal „ganjati“, pogledaj samo koliko je ovih manjih sredina i gradova gdje ima na pretek talentovane djece, ali nema im put pokazati. Treba napraviti plan, brojna su manja mjesta poznata kao tradicionalne rukometne sredine, neke opet košarkaške, negdje će se odbojka igrati. Samo treba krenuti, jeste teško ali uz pravi projekat svi će to podržati.
Ja sam sad u penziji, povukao sam se ali sam uvijek tu za bilo kakvu vrstu pomoći, za savjet, ideju, što god treba” kazao je a onda otvorio vrata udruženja, još jednom čestitao Bajram, sa svima se ugodno pozdravio i još dodao:
”Evo sve sam mu rekao, pokrenite to, ne čekajte. Idem sad, žurim” otišao je Nijaz Gracić i više se nikada nije vratio.
Njegova posljednja poruka, kao da nam ostavlja u amanet, kao da je predosjetio da se više nećemo sresti bila je toliko snažna i došla u vrijeme kada će nas upravo naša djeca čiji su roditelji prije koju deceniju, morali napustiti svoju državu – nekoliko dana kasnije odvesti na Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Sa Olimpikom je Nijaz živio svoj san
U noći nakon našeg plasmana na prvenstvo svijeta, Nijaz Gracić doživio je težak infarkt, borio se nekoliko dana, ali je Božijom voljom danas preselio na drugi svijet. Neka mu je vječni rahmet!
Sa Olimpikom je živio svoj san – želio je napraviti nešto drugačije.
Imao sam tu sreću da budem dijelom jednog sportskog kolektiva kao Olimpik koji je bio posve drugačiji od svih u BiH i koji će u tom periodu ostvariti najbolje rezultate u svojojj historiji. Zato što je Nijaz imao viziju i bio istinski lider.
„Cilj nam je dovesti najbolje mlade igrače iz svih krajeva države i dati im šansu koju zaslužuju, ali i napraviti klub sa igračima koji će mladima moći prenijeti znanje“ – često je govorio.
Tih godina Olimpik je zaista okupio „creme de la crem“ Premijer lige i bh. fudbala. Zajko Zeba, Lede Muharemović, Sulejman Smajić, Zoran Kokot, Sedin Torlak, Bojan Regoje, Dino Hamzić, Jadranko Bogičević…
Na sva ta vrhunska imena, kao na traci stizali su brojni mladi igrači među kojima se posebno ističu Haris Duljević, Amar Rahmanović, Filip Arežina, Amer Gojak – redom momci koji će poslije napraviti ozbiljne karijere i dogurati do A reprezentacije BiH.
Trofej Kupa BiH i Evropa
Kao kruna rada, sistema i organizacije, te 2015. kao nagrada stigao je trofej Kupa Bosne i Hercegovine i izlazak u Evropu. Bio je to svojevrstan podvig i vrhunski rezultat za jedan tako mali klub iza kojeg nisu stajali veliki sistemi, sponzori niti politika. Stajao je jedino i isključivo Nijaz Gracić. I zbog toga taj rezultat je ogroman. Zahvaljujući lideru i vizionaru kakav je bio Nijaz Gracić.
Olimpik je tih godina imao sve više simpatija kod navijača oba sarajevska velikana ali i širom BiH. Baš iz razloga jer je Olimpik bio svoj, gradio je neki svoj i sarajevski ali i bosanski identitet.
Nijaz je bio čovjek ispred svog vremena, rođeni lider koji je pokazao da zna i može i koji je društvo oko sebe činio boljim i kvalitetnijim.
I kada se povukao iz javnog života, uvijek je maštao o velikim projektima i nesebično djelio savjete, nudio pomoć, zato što nije znao drugačije. To je bio on, to je bio njegov život.
Neka mu je vječni rahmet i laka zemlja bosanska.
