Magazines cover a wide subjects, including not limited to fashion, lifestyle, health, politics, business, Entertainment, sports, science,

POST JEDNOG NAVIJAČA: Dan kad nam je došao amidža Tan!

Blog Image

Piše: Denis Švrakić

Evo, da napišem i jedan nešto duži “post” glede tekme i cijele atmosfere oko nje. Mi se nalazimo pred jednom velikom kapijom, pozlaćenom kroz koju možda prođemo danas, a možda prolazak odložimo na neko vrijeme – no kroz kapiju, sudeći po svemu, sigurno ćemo proći. Zaustavimo se na trenutak, smirimo loptu, fudbalskim žargonom rečenom i upustimo se u duboku reminiscenciju. Naš klub je četrdeset godina bio klub mahale i ulice u onom pozitivnom smislu. Klub sarajevske jalije i sarajevske čaršije, spona između tadašnjih komunističkih vlasti koje su, htjeli danas priznati ili ne, bili nosioci modernosti te stare tradicionalne sarajevske čaršije. Dakle spona između novog i starog, tradicije i modernosti, duha i materije.

Klub vica i raje

Iz današnje perspektive naš klub je bio klub vica i raje, avlije i bašče. Nikad nismo imali novac, bivali smo prvaci one velike države, a da igrači plate primili nisu, nikad nismo bili državni projekt, krpili smo se, ali znali smo zašto. Bili smo nešto značajnije i iskrenije od svih drugih. Onda je došao i prošao rat, a mi smo iz njega izašli sluđeni i ranjeni. Mučili smo se u nezavisnoj Bosni, bili smo u besparici, trpili smo razne uprave i diletante koji nam obećaše kule i gradove, ali nas izradiše, trofeje jedva da smo osvajali, igrači su nam igrali na prazan stomak no mi smo vjerovali. Naučili smo se na vjeru. Lebdjeli smo negdje između sna i jave. Svi mi navijači, bilo lično ili preko svjedočenja naših očeva, djedova i komšija, sjećali smo se nekih prošli vremena kada su Franco Lovrić, Meho Brozovic, Živkov, Hase, Ibro Biogradlić, Šaran, dva Boška na dva ćoška, Mirso Fazlagić, Vahidin, Tešan, Keli, Pape, Paja, Husref..,žarili i palili, osvajajući ponešto, ne mnogo ali još bitnije – rasplamsavajući imaginaciju čaršije i mahala. Od zlatara do kazandžija, od kujundžija do tekstilaca; od bogatih pa do siromašnih sve tri vjere, imaginacija je rasplamsavana kao vječna vatra koja nam je zavjet. Svi mi navijači, djeca sarajevske kaldrme, viseći u zraku i kolebacujući se između istoka i zapada, prošlosti i budućnosti, sarajevskog duha i sarajevske boli, a noseći ratne rane kao orden i vic kao melem, sanjarili smo da će naš klub, kao jedini stvarni predstavnik Sarajeva kao ideje, jednoga dana napraviti taj iskorak – kakav takav. Kako je išla ona pjesma? Mi smo tu… Tada se pojavio amidža Tan – naš spasilac. Nismo mi njemu trebali, ali nam je pomagao više nego iko i zauvijek mu trebamo biti zahvalni. Ipak, za svaki korak naprijed pravili smo dva koraka nazad. Iako financijski jaki, trpili smo mnogo štošta – i mešetarenja i laži i promjene uprava i Ješiće i njegove Brazilce i treća mjesta i potpuna rasula. Djelovalo je da nikada nećemo uspjeti se izboriti s onom mračnom stranom našeg mentaliteta. Da ćemo uvijek ostati nedorečeni, osakaćeni i isključivo lokalnog karaktera. Ali sudbina je duboka voda.

Neka nama Nama!

Dođe naš drugi spasilac Nam, nekim čudom, bez pompeznih najava sklopi se uprava koja radi svoj posao, dobismo igrače koji razumiju šta znači nositi ovaj grb – dođoše i titulu i duple krune i odbrane titula i božica sreća u onim potrebnim trenucima. Sad smo tu. Danas stupamo pred pozlaćenu kapiju iz uvoda ovog posta kroz koju možemo nakon 90 ili 120 minuta igre ponosno i prkosno proći. Možemo napraviti onaj iskorak i lansirat se u eter o kojem su sanjali i naši očevi i naši djedovi. Možemo borbom, jedinstvom, vjerom i znanjem. Sutrašnji meč nije samo dvoboj dvaju fudbalskih klubova. To je dvoboj dva svijeta – onog materijalnog i onog duhovnog, onog surovog i onog romantičnog. To je bitka između centra i periferije, između bogatog i siromašnog, između obijesnog i pitomog. To je meč u kojem naši igrači neće samo igrati za sebe, ne samo za naš klub i ne samo za naš fudbal, nego meč u kojem će braniti čast cijele plejade velikana – i fudbalskih i nefudbalskih.

Pozlaćena kapija

Danas ne igraju samo jedanaest momaka u bordo dresovima, danas igra svaki komadić sarajevske kaldrme; sve i jedna legenda naših ulica, svi naši lokalni heroji, književnici i pjesnici, sevdalije i boemi; Samokovlija ukupan na jevrejskom groblju i Valter koji brani naš grad; i Mulabdić koji ga opisa i Despići koji iskazaše inat; i naša dva nobelovca iz prve gimnazije i naše gazije na Kovačima koji nas odbraniše; i sefardski pjev koji nestade u vihoru rata i derviške tišina koja nas okameni; i Indexi i Dugme i Pušenje i Jabuka; i Gazi-Husref Beg i Karlo Paržik; i komšiluk i komšija. Sutra se igra i za dva Boška na dva ćoška, za direktora Vujovića i za legendarnog Haseta čiji duh odzvanja našim ulicama; i za Kindžeta koji bordo boju ponosno nosi i za Emerika Bluma koji nam pokaza da se sve može; i za Bosnu Srebrenu i za one kojih više nema – jer fudbal je život, a život je fudbal. Danas ako prođemo kroz pozlaćenu kapiju svako dijete koje je u ovih 74 godine pustilo suzu zbog poraza biće usrećeno.

Slični članci