Piše: Ismet Turšić

”Škorpija je vodeni znak, kao riba i rak i živi za to da iskusi i izrazi emocije.” I da, Ognjen Vranješ je škorpija što nas, nakon ovog opisa tog horoskopskog znaka, i ne čudi previše.

Još dva mjeseca je ostalo do sudbonosnog baraža što nam ga je ”naša borba dala” a prva oficijalna press-konferencija novog selektora je već podijelila javnost na pro i con Ognjen Vranješ.

Komentari i reakcije su u svim bojama i nijansama, od ”Hajde, šta fali” do ”Biće svega” međutim selektor Bajević, osokoljen stručnim štabom koji se na prvi pogled čini stručnijim od ijednog do sada, izgleda ne haje previše za reakcije javnosti.

”Poziv u reprezentaciju zavisi od njega. Razgovaraću još jednom sa njim ali sve zavisi od njega”, izjavio je Princ s Neretve i time ostavio bezbroj upitnika vezano za nestašnog sljedbenika lika i djela vojvode Đujića.

Šta to Vranješ treba da uradi da bi se vratio u reprezentaciju? Da prestane biti glavna zvijezda tabloida? Da, kao kontramjeru slučaju Karleuša, oženi Selmu Bajrami? Da li možda treba da se izvine navijačima prije nego što se vrati? Ili možda da opet preradi tetovažu? Onda je granice manjeg entiteta pretvorio u sat, da li bi navijačima bilo dovoljno da sad Đujića pretvori u Nasera Orića, war edition?

Ili je možda selektor mislio na to da će isključivo od njegovih igara u AEK-u zavisiti da li ce se naći na spisku ili ne? To ne znamo do daljnjeg. Ono što znamo je to da ova priča nema pobjednika.

Niti Vranješ može šta dobiti s povratkom, niti reprezentacija i klima oko nje treba sve ono što bi njegov povratak donio. Da je tolika klasa i da može biti prevaga zbog koje ćemo savladati sjevernoirce i irce ili slovake, nije. Da je dovoljno dobar da bude na spisku, to jeste ali njegov ”prtljag” je malkice pretežak za avion koji treba da, preko Zenice u martu, dobaci do Dublina u junu.

Gdje su u tom svemu njegovi bivši i buduci(?) saigrači?

Jedna stvar nam mora biti jasna kada pričamo o našim fudbalerima a to je da su oni svi vrsni majstori fudbala ali da su neki intelektualci ili moralne vertikale, to nisu.

Boli njih briga šta je bilo nekad, oni su u svom zenitu karijere koja traje deset, maksimalno petnaest godina i ako im Ogi treba da odu na jedno veliko takmičenje i na taj način im podigne cijenu, platu i(li) ego, onda naravno da će biti za Ogija.

Jer nema tu previše patetike i moralisanja, čisti profesionalizam, reprezentaciju srcem doživljava maksimalno jedna trećina igraca koja se nadje na spisku. Pa i u vrijeme ”kapetanisanja” velikog Sergeja, bilo je eskivatora, igrača koji su igrali da bi se prodali i koji su gledali sebe a ne dobro ekipe. Mogu samo misliti kako je danas kada igraju igrači rođeni u ratu ili malo poslije rata, čiji patriotski naboj nije ni približan onom koji su imali Hibić, Konjić, Bolić, Baljić i ta generacija igrača.

I to je okej, patriotizam ne treba biti jedino mjerilo pri izboru igrača za reprezentaciju međutim karakter je prva riječ koju ćete čuti od svih trenera i skauta kada pričaju o osobinama kojima pridaju posebnu paznju pri odabiru igrača.

A karakter bivše reprezentativne šestice je u najmanju ruku upitan. Previše je sve postalo infektirano, priča je otišla predaleko i iskreno, strah me nuspojava koje njegov povratak može donijeti i koje bi se lako mogle odraziti i na druge društvene sfere.

Ognjenu hvala za njegovih pedeset i kusur nastupa za reprezentaciju, borio se i igrao je koliko je znao i umio ali doveo se u situaciju da njegov slučaj bude veći od reprezentacije.

Iako bivši selektor Robert Prosinečki nije baš oduševio u svom mandatu, odstranjivanje raka odnosno škorpije, iz nacionalnog tima je bio potez vrijedan svake pohvale jer je sačuvao ono malo obraza svojih nadležnih čija reakcija je, da ne zaboravimo, usljedila tek nakon ljubavnog skandala a ne nakon promovisanja vojvode koji je sjekao uši ljudima u drugom svjetskom ratu.

U kojem smjeru će ova priča otići ovisi isključivo o selektoru Bajeviću. Nadam se da neće biti ovan i da će sve staviti na vagu te nas rješiti škorpije i raka za sva vremena.