Poznato lice sa TV ekrana Emir Delić jedan je od rijetkih bh. novinara koji je upoznao Zlatana Ibrahimovića.
Prve kontakte sa legendarnim švedskim fudbalerom uspostavio je dok se za njega nije ni znalo, bio je tek junior, a često su kasnije razgovarali i dok je Ibrahimović igrao u Ajaxu i Juventusu. Pitao ga je često o Bosni i Hercegovini, o tome vole li ga ljudi ovdje…
O svemu onome što je Zlatan kasnije napravio kao fudbaler suvišno je i trošiti riječi, no znate li zašto nikada nije zaigrao za BiH? Upravo je Delić, novinar Al Jazeere Balkans, to otkrio u jednom od svojih tekstova koji možete pročitati u nastavku.
Januar, 2000. godine.
Avazova poslovna zgrada na Alipašinom polju. Na vrata redakcije ulazi rahmetli kolega, fotoreporter Zijad Kasapović i gura mi u ruke ispresavijan i zgužvan papirić. Otvaram smotuljak i vidim na njemu ispisana dva imena i prezimena i neke brojeve. Pozivni je 0046… Švedska.
”Damir Resulović, Zlatan Ibrahimović” rekoh naglas čitajući sa papira i upitah: ”Ko su oni”?
”Neka dva mlada fudbalera” odgovara mi Zijo ”Moj prijatelj Rasim Suljkić, trener iz Malmea rekao mi je da su najveći talenti u Švedskoj. I hoće igrat’ za Bosnu. Nazovi pa vidi. ”
Zijo Kasapović je bio dobar fotoreporter. Pomalo ters, ali dobar čovjek. Izbjegao je početkom rata iz Višegrada. Zaposlio se u Avazu i fino radio. Nije baš znao sarajevske folove, pa je često bio meta Bere Nizića, još jednog ”slikara” iz redakcije. Sjećam se Zije, uvijek je brisao graške znoja sa čela. Rijetko nasmijan, često preozbiljan. Bio je baš k'o vojnik. Volio je svoj posao, ali nije se dugo zadržao u Avazu. Otišao je, ne sjećam se kako, ni gdje.
Gdje je završio Resulović?!
Gledam u papir koji mi je dao. Damir Resulović, prvo ime. Uzimam telefonsku slušalicu i biram broj. Zvoni, ali s druge strane žice niko se ne javlja.
”Ništa od tebe Damire” naglas razmišljam. ”Da vidimo šta je sa Zlatanom”.
Tipkam drugi broj, zvoni i s druge strane čujem – Zlatan!
”Dobar dan, ja sam Emir Delić, novinar sam, zovem iz Avazovog Sporta iz Sarajeva. Da li razgovaram sa Zlatanom.”
S druge strane glas koji još mutira, odgovara odrešito:
”Reci. Šta hoćeš”?
Ko je ovaj, kakav je ovo odgovor, mislim se… Ni ”izvolite”, ni ”kako vam mogu pomoći”, ni ”da, ja sam Zlatan koga tražite”. Samo hladno, čak i drsko ”reci”.
”Želio bih da razgovaram s tobom, čuo sam sve najbolje o tebi kao nogometašu, pa bih napravio intervju.”
Bezobraznik s druge strane je i dalje krut, drzak, nezainteresiran…
”Pa eto, šta hoćeš? Postavi pitanje, a ja ću pričati. Ne pričam baš dobro naš jezik, pričaj sporo, bit će lakše.”
Hajde, pomislih, probat ćemo, iako mi nije jasno zbog čega do sada nisam prekinuo vezu. Do tada nisam imao ovakve razgovore, kao da ga tjeraš da priča, moji sagovornici su bili susretljivi Ovaj je drugačiji. Razmišljam što mi treba da se mučim s nekakvim Zlatanom Ibrahimovićem, juniorom tamo nekog Malmea. Ali, hajde… Počeo sam postavljati pitanja, s druge strane dobijam kratke odgovore.
Tri kartice teksta o junioru
Napišem tekst i stavim ga pred urednika Avazovog sporta, Adu Čamparu. Novinarski doajen. Stari vuk. Nikada nije bio sportski novinar, radio je u Komunistu, Svijetu, Oslobođenju i Večernjim… Fahro (Radončić op. a. Utemeljitelj Avaza) je bio slab na Adu, govorili su mi starije kolege. Ada je tek preuzeo Sport i sjećam se da je novinare forsirao da po svijetu traže mlade igrače porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Tako sam i ja krenuo u potragu. Zlatan Bajramović, Anel Džak, Jago Marića, kasnije Zlatan Muslimović…
”Šta će nam više starci, dajte mladih” govorio je Ada.
Kad sam stavio tekst pred njega, upita me:
”Ko ti je ovaj?”
Zlatan Ibrahimović iz Malmea, odgovorih.
”Puno Dela brete dragi! Pa, napravio si tri kartice teksta, a on još junior. Daj, ba, skrati malo.
Kakvu sliku imaš?”
‘
‘Ništa posebno šefe, mali portret, jedva našao na internetu. Nema njegovih slika” .
”Šta će mi portret, ako je ne mogu ”razvaliti”, već iznerviran Ada, gura mi opet onaj tekst u ruke.
”Haj skrati na karticu i po da ga ‘metnem’ među mlade.”
Sutra sam otvorio novine i vidio da tekst. Primjetih da sam možda i pretjerao u hvaljenju dečka kojeg nikada nisam u životu vidio kako igra. Ubijedio sam sebe da je Zlatan sve ono što je Rasim Suljkić ispričao Zijadu Kasapoviću, a ovaj meni. Nazvao sam Zlatana da mu kažem da je izašao tekst.
”Šta mi to znači kad ne mogu da vidim?! Haj ti fino pošalji u Švedsku, ja ću ti dati adresu, pa pošalji. Bolje za tebe da je dobar tekst.”
Reče drznik i nasmija se. Taman kad sam htio da mu kaže da je pretjerao. Kakva baraba, pomislih. ja da mu šaljem novine u Švedsku. Ne pada mi na pamet.
”Dobro, poslat ću” odlučih se sad ja malo zezati.
” Na koju adresu.”
BiH ostala kratkih rukava
Napisao sam adresu, ali mu nikad nisam poslao novine. Ko je on? Zlatan Ibrahimović, porijeklom iz Bijeljine. Ali, nešto mi se svidjelo kod njega. Valjda taj mangupluk, iskrenost, bio je pravi fakin. I generacijski smo blizu, stariji sam od njega tri godine. Održavao sam kontakt, s vremena na vrijeme smo se čuli. Zvao sam ga, a sve češće i on mene. Uživao je da se hvali: ”joj kako sam driblao, kako sam zabio golčinu”…
Sve vrijeme sam razmišljao kako ubaciti Zlatana u reprezentaciju BiH. Sjećam se da je odigrao dvije utakmice za mladu Švedsku i da je bio raspoložen da igra za nas. Zvao sam Ahmeta Pašalića, ali s njim kad počneš razgovor, u minuti zaboraviš razlog zašto si ga nazvao. Probao sam sa Munibom Ušanovićem. On je odmah regovao, i nazvao Zlatana. Evo kako je tekao taj razgovor, bar kako mi je Ibra prepričao:
”Halo, je li Zlatan? Ovdje Ušanović iz Saveza BiH. Možeš li sutra doći u Sarajevo?
”Šta ću u Sarajevu?”
”A2 reprezentacija BiH ide u Indiju na turnir.”
”Ko igra? Ima li Salihamidžića, Baljića, Barbareza, Hibića…”
”Nema, ovo je drugi tim”
”Kad nema njih, onda neću ni ja!”
Tu je bio kraj. Zlatana više niko nije zvao, a i on je koji mjesec kasnije dobio poziv u A selekciju Švedske.
Jednog dana svjetske agencije objavile su da je Ajax doveo čudo iz Malmea. Zlatan Ibrahimović koštao je ”kopljanike” 16 miliona maraka. Iznenadio sam se. Čuj Zlatan u Ajaxu i još za 16 miliona. Surfao sam interenetom, našao slike na kojima pozira u smeđoj kožnoj jakni, roze džemperu i bijeloj košulji. Smijao se, a Leo Beenhakker je sijao od sreće. Nekoliko dana kasnije, nazvao sam ga na švedski broj, a on se javio.
”Haj me nazovi na drugi broj, ovaj je skup.”
”Vole li me u Bosni”
I tako smo i dalje održavali kontakt s vremena na vrijeme. Razgovarali smo sve češće, shvatio sam da mu je dosadno u Amsterdamu. Pričao mi je kako ne izlazi iz kuće, kako mu nedostaju
prijatelji i porodica iz Malmea. Govorio mi je kako bi doveo psa u kuću, ali da se boji da ne napravi nered. Pitao je i on mene kako je u Bosni. Pričao mi je o prijatelju iz Bihaća s kojim se voli družiti. Pitao me za Sarajevo, kakve su cure. Pozvao sam ga da dođe i uvjeri se.
”Znaju li za mene u Bosni, da li me vole” pitao me je jednom.
”Naravno da znaju. Vole te” rekao sam.
”A, da li bi me dočekali kad bih dolazio.”
”Naravno, došli bi tvoji navijači na aerodrom da te dočekaju.”
Sve više sam shvatao koliku dozu prepotentnosti ima taj momak. Toliko je volio sebe, i isticao se u prvi plan, da me je pomalo nervirao. Ali, sve skupa, bio mi je simpatičan. Sjećam se kad sam ga jedne prilike pitao da li mi može pomoći da napravim intervju sa Christianom Chivuom, Rumunom iz Ajaxa. BiH je igrala u kvalifikacijskoj grupi sa Rumunijom, a Chivu je bio najveća
zvijezda ekipe.
”Večeras ću biti sa Christianom, pa te zovem” rekao je.
I zaista, negdje oko 20 sati, zazvonio mi je telefon, javio se Zlatan i dao mi ekskluzivu. Nije zaboravio obećanje.
Nakon Evropskog prvenstva u Portugalu 2004. godine, i fantastičnog gola petom Gianluigiju Buffonu, Zlatan je došao na odmor u Novalju. Zvao sam ga na telefon, ali je bio isključen. Šta mi je preostalo? Put pod noge i na more. Zajedno sa kolegom Sinanom Sinanovićem, uputio sam se na otok Pag. Tražio sam ga nekoliko sati i našao u Novalji, u iznajmljenoj kući sa braćama i sestrama. Ispred kuće desetak hrvatskih novinara ljubomorno su me gledali dok sam sa Zlatanom ulazio unutra. Sjedili smo satima na terasi, servirao nam je večeru, salamu, paradajz i ”fantu”. Smijali smo se, slikali i pričali. Onda smo otišli u čuvenu diskoteku Popaja. Dok je u bermudama i japankama na nogama prolazio kroz diskoteku, zapazio sam kako ga Dario Šimić, Igor Bićšan i Davor Vugrinec prate pogledima. Bilo je to naše zvanično upoznavanje. Nekoliko dana Novalje, a onda je otputovao u New York. Prekinuo je odmor, jer je morao u Italiju: potpisao je za Juventus!
Uživanje u fudbalu
Ponovo smo se sreli naredne godine, u Torinu. U sportski centru Juventusa, ušli smo bez dozvole, čekali ga, jer se nije javljao na telefon. I dok su zvijezde Stare dame stizali na trening, Zlatana nije bilo. Smiješilo mi se izbacivanje iz kampa, postali smo sumnjivi zaštitarima, kad se on ukazao na kapiji. Parkirao je Porsche Cayenne na trotoar, zagradio je nekoliko saigrača koji su vozili Alfa Romeo.
”Što se vucarate sami po kampu”.
Nekoliko minuta smo razgovarali, slikali se, a onda smo se rastali. Kada je potpisao za Inter, izgubili smo kontakt. Od nekih zajedničkih poznanika sam čuo da u njegovom životu sve veći uticaj ima Helen. To je njegova supruga koja mu je rodila dva sina. Zlatan je u međuvremenu osvojio prvenstvo sa Interom, pa otišao u Barcelonu, pa se vratio u Italiju, u Milan. Odatle je napravio sjajan transfer u Paris Saint-Germain i kroz nekoliko godina ponovo se vratio na San Siro.
Već se polako priprema kad dođe kraj karijere. Pametno ulaže novac, razvija svoju poslovnu mrežu, a postao je i jedan od glavnih ljudi u švedskom prvoligašu Hammarbyju. Sa Bosnom i Hercegovinom ga vjerovatno ne veže ništa više osim tog prezimena, jezika na kojem razgovara sa svojim Šefikom i postupaka zbog kojih mu i dan danas vjerovatno nije jasno kako jedan rođeni Šveđanin može imati tako očite balkanske manire.