Piše: Indira Kučuk-Sorguč

Kada dâš svoju riječ, moraš je održati. To je tapija.

U “Partizanu” se Džemaludin Mušović bavio sportom iz ljubavi – ali kad je potpisao svoj prvi ugovor, više nije bilo tih osjećaja. Nametnuli su se drugi pogledi. To je bio čisti profesionalizam. I kad je prešao poslije iz “Sarajeva” u “Hajduk”, bila je to odluka profesionalca: Ide tamo gdje je dobro plaćen i gdje ima najbolje uvjete za napredovanje u karijeri.

A kako je iz “Sarajeva” prešao u “Hajduk”, prisjeća se glavni protagonist ovih događanja:

– Ja sam navijao za “Hajduk” kao dijete. Bilo je u to vrijeme Bernarda Vukasa, koji je bio najbolji igrač bivše Jugoslavije i igrao za Reprezentaciju Evrope. Tada su na tržištu prodavani albumi sa sličicama nogometaša i ja sam ih kao dijete kupovao i lijepio u album. Vukas mi je bio najdraži igrač, i radovao sam se kad bih izvukao njegovu sličicu. Nisam ni sanjao da ću ga upoznati, a kamoli igrati u njegovom klubu i nalaziti se u njegovoj blizini. Tad su bili samo radijski prijenosi s utakmica i tako sam i čuo za njega. “Hajduk” je u to vrijeme slovio kao jugoslavenski antifašistički klub i imao navijače širom Jugoslavije. Oni su svojim kapacitetom prevazišli Split i Dalmaciju. Imali su odličnu organizaciju kluba i u svakom većem mjestu imali su prijatelje kluba. Za razliku od “Partizana”, “Zvezde” i “Dinama”, koji su predstavljali naciju i republiku, “Hajduk” je imao jugoslavenski karakter, navodno i Tito je za njega navijao. Obilježje mu je bijela boja dresa s petokrakom u grbu. Oni su u Drugom svjetskom ratu svi izašli na slobodnu teritoriju i igrali utakmice u Italiji i na drugim slobodnim teritorijama u Jugoslaviji. Još iz tog vremena “Hajduk” nosi tu opću popularnost.

Današnje generacije bi morale zatvoriti oči, isključiti se iz ovoga tehnodigitalnoga doba i uz pomoć bujne mašte zamisliti kako se živjelo bez televizije, kako se dolazilo do informacija i na koji način su mladi tada samo putem radijskog prijenosa formirali svoju sliku o junacima sa zelenih terena. Radijski komentatori su ih opisivali kao divove, super heroje koji kao da nisu ljudi nego svemirci, i tako su uz malu pomoć pjesničke slobode i hiperbole, pomagali da slušatelj kreira neku svoju stvarnost i mišljenje o fudbalerima.

Džemaludin Mušović Muše na Koševu

Za Mušeta je, prateći kao dječak te žurnale koji su prikazivani u bioskopima desetak minuta prije filma i slikovite nedjeljne radijske prijenose, Bernard Vukas bio gorostas kojega niko nije mogao zaustaviti. Kada ga i upozna u “Hajduku”, gdje je bio tehnički direktor i kumovao dolasku perspektivnog golgetera iz FK “Sarajeva” u NK “Hajduk”, za njega se ništa neće promijeniti. Vukasova ljudskost i korektnost također je bila gorostasna i mladoga je igrača fascinirala.

On i Hase bili su uzor našem golgeteru, jer je u njima vidio srčane napadače koji nisu kalkulirali, igrali su do zadnje sekunde sa strašću koja dolazi do srca svakog navijača. Želio je da i sam tako igra, jer fudbal traži čovjeka bez ostatka.

– Pošto sam igrao u napadu, na poziciji koju je Vukas igrao, on je dobro shvatao značaj toga mjesta. Napadač je stalno leđima okrenut odbrambenim igračima i protivničkom golu, gdje je mali prostor pokrivanja. Ja sam stalno igrao u špicu, bio najistureniji igrač, i u toku svoje karijere nosio broj 7 ili 10. Vukas je bio simpatičan. Mi, naprimjer, igramo utakmicu sa Zmajevima iz Makarske i dođu naši navijači iz Splita da nas bodre na gostujućem terenu, međutim, mi se mučimo s njima, nikako da prelomimo utakmicu u našu korist. Onda meni Vukas dođe na poluvremenu i kaže: “Džemo, šta izvoljevaš, uzmi loptu, pređi pet igrača i daj gol!” A on je na mene gledao kao na sebe kad je nosio dres, jer je bio vrstan igrač koji je mogao preći nekoliko igrača i dati gol. Jednom je sa centra uzeo loptu, predriblao pet igrača i golmana i ušetao se s loptom u gol. Baš kad je igrao protiv “Sarajeva”. On je jedan od prvih igrača koji je potpisao profesionalni internacionalni ugovor za “Bolognu” i igrao za Reprezentaciju Evrope.

A svemu tome prethodila je jedna od najvećih senzacija u jugoslavenskom fudbalu: Mušetov transfer u splitske “bijele”.

Izgledalo je sve kao priča iz filma.

Muše se istaknuo u dresu Reprezentacije Jugoslavije i za njega se “otimala” takozvana “najjača četvorka”, kojoj su pripadali “Crvena zvezda”, “Partizan”, “Dinamo” i “Hajduk”.

Zbog toga se njegov prelazak u splitski “Hajduk” odigravao pod velom tajne. O tome veoma živopisno, uz autentična svjedočenja, piše istaknuti novinar Slobodne Dalmacije Zdravko Reić u tekstu “Pričao Mušoviću i mustang ST 93-20”:

“Za taj prijelaz onda najboljeg mladog napadača u Jugoslaviji iz ‘Sarajeva’ u ‘Hajduk’, u potpunosti je zaslužan Petar Jozelić, strastveni i odani navijač ‘Hajduka’. Radilo se o najvećem transferu tog vremena u bivšoj državi. Mušoviću je tad isplaćeno nezamislivih 13 miliona dinara, naravno iz crnog fonda, što je za ono vrijeme, znači u ljeto 1966., bila fantastična suma vrijednosti 40.000 maraka.

Evo priče o tome kako je teklo vrbovanje Mušovića:

– Putovao sam spavaćim kolima za Beograd kad mi je prišao jedan čovjek, bio je to Jozelić i rekao kako me zovu iz ‘Hajduka’. Rekao sam mu kako ‘Hajduk’ nema toliko novaca koliko ja tražim. Jozelić mi je odgovorio: ‘Dobit ćeš sve što tražiš’.

Mušović je putovao u Beograd na pripreme Reprezentacije Jugoslavije, ali i na dogovor za prijelaz u ‘Crvenu zvezdu’. Glavni tajnik ‘crveno-bijelih’ Slobodan Ćosić, vjerovatno najmoćniji čovjek ‘jugofudbala’ počeo je ‘palamuditi’ kako je posebna čast igrati za ‘Zvezdu’. Mušović mu je odvratio: ‘Sad igram za novac, a da je u pitanju ljubav, ostao bih u sarajevskom ‘Partizanu’…’

Tako je jedan bahati nastup Ćosića, ustvari, odbio Mušovića od ‘Zvezde’, kasnije je svoje odigrao Vinko Cuzzi, kapetan ‘Hajduka’, koji je na turneji Reprezentacije u Hannoveru i Stockholmu s Mušovićem dijelio sobu.

– Stalno mi je govorio kako je život u Splitu kao u Kaliforniji.

Na povratku iz Stockholma, po dolasku u Zagreb, Mušović nije nastavio za Beograd, kako je obećao izborniku Miljanu Miljaniću, nego se iskrao (ostavio je torbu s opremom u ‘karaveli’)  pa s Cuzzijem i, naravno, Jozelićem krenuo taksijem za Split.

– Dogovorio  sam sve detalje oko prijelaza s Jerom Burazinom, rukovali smo se, šjor Jero mi je rekao: ‘Muše, ti sad ideš u Sarajevo, vjerovatno ćeš održati riječ, ne dođeš li u ‘Hajduk’, ja ću u Splitu izgubiti obraz.’

Mušović je, ustvari, morao u Sarajevo, jer je prijelazni rok najavljen za 15 dana kasnije, a i zato jer je bio vjenčani kum na svadbi Fahrudina Prljače Čička.

Po Mušeta je došao taksijem čovjek iz Zagreba, koji je bio posrednik u ovom transferu. Bio je to povjerenik ‘Hajduka’, koji je napravio prvi kontakt s perjanicom ‘Sarajeva’. Došao je njegovoj kući na Vratnik, objasnio mu sve i Muše je odmah spakovao putnu torbu.

– Majka me pita gdje ću. Kažem: ‘Idem na more, da se malo okupam’. Ona će na to: ‘Nećeš ti kratko’, i stade plakati jer je vidjela šta sve uzimam od stvari. A ja uzimam džempere, neke tople veste, majice, više presvlaka… Majka k’o majka, imala je osjećaj i brinula se da mi se nešto loše ne dogodi – počinje Muše svoju priču o prelasku u Split.

Pred zoru su krenuli za Split, s njim je bio i Aleksandar Ristić, koji je došao onako za žuntu. No, trebalo ih je do početka prijelaznog roka negdje sakriti, pa su dva Bračanina Kirigin i Burazin poslali Mušovića i Ristića, njima se priključio i Zlatomir Obradov iz zrenjaninskog ‘Proletera’, u Supetar s naredbom da ih seljakaju po mjestima na Braču.

Kirigin je dao zadatak Juri Papiću, inače istaknutom junaku partizanskoga ratovanja, da vidi brigu o tercetu igrača, praktično da ih čuva. A Papić je otišao kući, izvadio iz nekog sanduka trofejni pištolj ‘lugher’, zakleo se da niko neće prići igračima. I oni su na jednom brodiću svake noći mijenjali pozicije, selili se od uvale do uvale, danju se kupali, noću brodili i tako obilazili Brač…

Papić je čak organizirao i stražarenja na trajektu od Splita do Supetra, kako bi se onemogućilo da neki funkcioner ‘Sarajeva’ dođe tražiti Mušovića. Naime, tajnik ‘Sarajeva’ Budo Vuković je, ipak, saznao za bijeg Mušovića, pa je došao u Split u pratnji policijskog inspektora Blaška s nalogom za privođenje Mušovića (‘oni bi me pritvorili, dok ne prođe prijelazni rok i ja bih morao ostati u ‘Sarajevu’).

Dogodilo se da su stražari na trajektu ‘Loda’ uočili jedan automobil sarajevske registracije, pa su mu odmah iskaišali gume. A čova nije imao veze s nogometom, on je s obitelji išao na odmor u neko sindikalno odmaralište!

Prvog dana prijelaznog roka Mušović, Ristić i Obradov su potpisali za ‘Hajduk’, na rivi pred prostorijama Splitskog podsaveza skupilo se nekoliko tisuća navijača ‘Hajduka’. A kasnije u restoranu ‘Zlatna školjka’ u Podstrani predsjednik ‘Hajduka’, admiral Josip Grubelić predao je Mušoviću veliku sportsku boršu punu dinara.

– Nisam brojio, bilo je tu mnogo novaca, nisam znao kud bih s njima. Nisam ih smio položiti u banku, pogotovo nisam mogao držati u hotelu. Plašio sam se akcije tajne službe, jer ‘Sarajevo’ je praktično bio klub Udbe. Predsjednik mi je rekao: ‘U mojoj kući imam sef, meni nitko ne može doći u stan…’ I otišli smo na Meje, iza slike u spavaćoj sobi bio je sef, utrpao sam novce unutra. Moram naglasiti da je predsjednik bio vrlo korektan – rekao je Mušović.

Mušoviću se pomoglo da dinare promijeni u marke, on je odmah kupio automobil ‘ford mustang’, kakav nije viđen u Jugoslaviji, registracija je bila ST 93-20.

Još se neko vrijeme sve odvijalo pod velom tajne pošto je tadašnji zakon bio jasan: Ako se izda rješenje o pritvaranju i sprovođenju u Sarajevu, igrač može biti i u Mariboru, policija ga nađe i privede. Kasnije, kad se Muše vratio u Sarajevo, jedan mu je policajac priznao da ga je tih dana tražio.

– Da sam te našao, ja bih te vratio u Sarajevo – rekao mu je. Tako je to tada bilo, policija te privede na dan/dva dok ne prođe prijelazni rok jer u tom slučaju ne možeš potpisati za drugi klub.

Operacija ‘Muše u Hajduku’ izvedena je planski i s uspjehom. Montevideo je igračka kako je ovo bilo!”

(Napomena: Tekst preuzet iz djela “Suada i Muše – Fudbaler i balerina” uz dozvolu autorice Indire Kučuk-Sorguč. Fragmenti ovog djela će i ubuduće izlaziti na portalu Sportske.ba.)