Jedan od najboljih rukometaša Travnika, Marinko Antičević, jučer je sahranjen na Gradskom groblju u Vitezu.
Na vječni počinak su ga ispratili prijatelji rodbina, te brojni sportski radnici, koji su cijenili sve ono što je Marinko za svoga života uradio za rukomet u Bosni i Hercegovini.
Od svog prijatelja i učenika se iz Belgije, dirljivim pismom, oprostio Marinkov nekadašnji trener Fadil Mešan:
”Teško mi je Prijatelju teško i pun sam tuge. Još i ovo tmurno vrijeme koje prate snježne pahulje, čine me tužnijim. A i ova korona čini da ti ni na vječni ispraćaj ne mogu da dodjem. Plakao bih, suzdržavam se, jer znam da me nebi volio vidjeti sa suzama u očima. Pokušavam da se fizički oprostim od tebe Prijatelju, jer u mislima ćeš uvijek biti tu, tu uz mene, uz svoje najmilije, uz one koji su te voljeli i poštovali. Onako naočit kako se to kaže sportski tip. A ti i jesi bio to. Sportista i rukometaš kakvih je Travnik pa i BiH malo imala. Biti kapiten ekipe za koju se kaže da je legendarna je velika čast i ponos, ne samo onoga ko nosi kapitensku traku,nego čast i ponos članova porodice i prijatelja. A ti si bio taj koji ju je dugo i zasluženo nosio. Evo da ti ovom prilikom kažem i ovo, uvijek se sjetim one utakmice u Novom Travniku kad si činio prve rukometne korake a ja “važan” već neko u rukometu, iz gledalista blizu terena vičem sad skok šut hajde… Tada sam bio siguran da ćeš ostaviti dubok trag u Travničkom i bh. rukometu. I nisam se prevario. Reci ću, da si uz Enesa Sujoldžića, Vitomira Grgića i Samira Maslića, bio kapiten kakav se samo poželjeti može. Čast mi je da sam ti bio trener i prijatelj. Siguran sam da ćeš živjeti onoliko dugo, koliko bude živio Travnik, a rukomet skupa s njim. Tebi želim vječni pokoj, a porodici iskreno saučešće.