Piše: Mladen BOŠNJAK
Prevelik je igrač Miralem Pjanić, prejak autoritet europskog nogometa, da bi onako reagirao na (eventualnu) sudačku nepravdu. Pjanić je nositelj igre prevelikog europskog i svjetskog kluba da bi , makar na trenutak, ispoljio dernekaški mentalitet, nama tako svojstven i prijamčiv.
Upravo njegov namjerni start na gležanj suparničkog igrača izvor je naših frustracija i blagog nezadovoljstva neriješenim rezultatom. Kažem blagog, jer našu provincijsku dušu ne izjeda toliko remi s Grcima koliko činjenica da su nam helenski bezobraznici dva puta isprovocirali najbolje igrače i time znatno zagorčali kvalifikacijsku sudbinu. Onomad je Manolas „vadio mast“ Džeki, Rizzoli sve to skupa blagoslovio crvenim kartonom, a sada nam se storija ponovila, samo s drugim akterima.
Jer Grci znaju (na koncu – kako nebi znali?!) gdje smo mi najtanji. Vidjelo se da Džeku ne ide lopta, ostao je raspoloženi velemajstor Pjanić. Kad su njih dvojica neutralizirana, na ovaj ili onaj način – svejedno, naši su se protivnici veoma lako nosili sa preostalim prosjekom. Možemo mi misliti što hoćemo o našim igračima, može televizijski komentator do besvijesti adorativno pretjerivati, između rečene dvojice i ostatka ekipe velika je provalija. Ambis! Prosjek iz kojega je Robert Prosinečki, manirom starih trenerskih asova, izvukao više od maksimuma.
Oportunisti bi rekli: Ništa, idemo dalje! Pridružujem se, idemo dalje. Ali spuštenih tenzija i mrvu smanjenih ambicija. U Finskoj bez Pjanića sigurno neće biti lako, u Torinu skoro bezizgledno. Odlazak na Europsko prvenstvo moramo tražiti u revanšu s Grcima, pokazati karakter i kvalitet, ali i toliko neophodnu smirenost koja je od životnog značaja kad se igra protiv jučerašnjeg protivnika.
I, konačno, prihvatiti golu istinu da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine baš i ne puca od kvaliteta, da nam je izbor iz godine u godinu sve suženiji, da u dijaspori dolaze generacije koje neće akceptirati kvazipatriotske vapaje iz domovine, generacije koje će gledati isključivo lukrativnost ponuda. Prihvatiti gorku istinu da je naš najuvjetniji stadion sagrađen prije skoro pola stoljeća, da Luksemburg osjeća potrebu za većim stadionskim kapacitetima, da nama slična europska sirotinja gradi blještave arene, a kod nas se još uvijek utakmice gledaju sa balkona, iz dnevnih boravaka i sa reflektorske konstrukcije.
Ne treba brinuti za odanost, ljubav i privrženost prema izabranoj vrsti. To je postojano i sigurno! Na državi Bosni i Hercegovini je da stvori komfor, a na Savezu da na svemu tome inzistira.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba.