Trideset i pet godina s rokovnikom, diktafonom, nekada ranije i s fotoaparatom, “špartam” po stadionima i gradovima “od Triglava do Đevđelije”. Skoro da nema grada u Bosni i Hercegovini, a da barem jednom nisam bio na nekoj utakmici lokalnog kluba.
S jednakim žarom sam pravio priče iz malih mjesta kao i dok sam s kolegom Emirom Delićem pravio “čeku” Zlatanu Ibrahimoviću. Bilo je to 2004. godine, kada je Ibra došao na odmor u Novalju. Iako se još igralo Evropsko prvenstvo, brojni su svjetski novinari napustili Portugal i krenuli u potragu za Ibrahimovićem. Delić i ja, tada radeći u Dnevnom Avazu i Avazovom Sportu, pronašli smo Zlatana.
Nakon čudesnog gola Italijanima mogao je na Floridu, Ibizu i druge svjetske destinacije, a on je došao kod tetke u običnu dvospratnicu kraj ceste – jednim krakom vodi ka plaži, a drugim prema središtu grada…
Ovo nije priča o Zlatanu. Kroz novinarsku karijeru sretao sam, između ostalih, Pelea, Maradonu, Ronalda, Mesija, Bekenbauera, Elbera… Svaki susret je priča za sebe.
Iz argentinske Córdobe otišao sam dva dana poslije u Hrasnicu pratiti utakmicu Famos – Iskra Bregava. Premda sam samo 2-3 dana boravio u hotelu s pravim Ronaldom, s jednakim sam adrenalinom radio “domaću zadaću”, izvještavao s utakmica Olimpika, Famosa, pratio treninge Želje, najavljivao atletski Miting solidarnosti, Vivićita miting.
Pupo i Camel
Tako se radilo u to vrijeme. Danas, novoj generaciji mlađih novinara to je gubljenje vremena. Kada se vodi grčevita borba za lajk, za posjetu koja se diže sponzoriranjem, odlazak u Puračić je “sizifovski” posao. Koga zanima tamo neki igrač koji je igrao osamdesetih godina u jugoslovenskoj ligi?
Već neko vrijeme namjeravao sam u Puračiću potražiti Rifata Mehinovića. U zlatno doba bh. nogometa, jednog od najboljih centarhalfova u ligi. “Kojo”, nadimak po kojem ga svi znaju, igrao je sjajno za Slobodu i Prištinu.
Nije to bio klasični udžbenički intervju. Nije Meho tražio unaprijed pitanja, niti autorizaciju. Čak mu nisam najavio da ću doći. Kao što nisam svojevremeno ni Ibrahimoviću. A kolega Delić i ja tog smo jula napravili svjetski ekskluziv…
Bio sam u Kalesiji na humanitarnoj utakmici koju su prijatelji Esmira Hasanovića organizirali za svog “Pireta” – da ga podrže u borbi za život.
Nazvao sam Mehinovića da dogovorim kafu.
– Evo me u Živinicama… Kupujem sa ženom neka vrata. Hajd da se nađemo u pečenjari Pupo… – predložio je Mehinović.
Pečenjara. Vrlo obećavajuće. Dok se vozim, ponovo zove Rifat:
– Ne radi kod Pupe… Hajde u “Camel”. To je u centru Puračića…
Kraj ceste koja vodi prema centru pitome čaršije, gdje desetljećima džamija i crkva gledaju jedna na drugu, iz citroena nam je mahnuo i pokazao kuda da vozimo…
– Hajd za mnom! – potom me dočekao ispred kafane. Prave domaće kafane. Gdje svraćaju lokalni mještani, poslovni ljudi, slučajni prolaznici…
Meho nas dočekuje nasmijan. Iznenađen da ga se neki novinar sjetio nakon dva-tri desetljeća.
– Kome sam ja interesantan? – počinje dobro raspoloženi Mehinović.
Dok vrtimo film od Puračića, utakmica na Tušnju, pa života u Prištini, uživamo u muzici iz kafane.
Pjeva, čini mi se neki od Zdravkovića. Novica, haman…
“Naviko sam ja da živim… Danju spavam, a ludujem noću…”
Povremeno, uz njegovo odobrenje, uključim kameru. Miješaju se taktovi muzičkih hitova, baš oni iz osamdesetih, kada je Meho bio neko i nešto u jugoslovenskom nogometu.
– S porodicom živim ovdje u svom Puračiću. I kad je bilo najteže, nisam nigdje otišao. A mogao sam. Ne žalim se, – priča Rifat.
Zlatni dani Tušnja i Prištine
Bio je moderan defanzivac. Znao je ponijeti loptu naprijed, dobro je skakao, pa je često išao na prekide u suparnički prostor.
– Počeo sam igrati za Mladost, potom iz Puračića otišao u Slobodu. Na Tušnju sam proveo lijepe godine. Nakon samo sedam prvoligaških utakmica dobio sam poziv tadašnjeg saveznog kapitena Miljana Miljanića. Bilo je to ’82. godine, uoči Svjetskog prvenstva u Španiji. Išao sam na pripreme na Palić…
Nažalost, nije otišao. Nenad Stojković, Velimir Zajec, Ivo Jerolimov – tada vrsni defanzivci iz klubova “velike četvorke” bili su u prednosti.
– Značilo mi je što sam se slučajno našao na Miljanovom spisku. Došao je Miljan na Tušanj gledati mog saigrača, a pozvao mene…
Nezadovoljstvo je kulminiralo pa je zatražio odlazak. Bilo gdje…
– Bio sam dobar sa sudijom Berišom Šinasijem. Kada je došao suditi Slobodi, rekao mi je: “Prati prenos utakmice Priština – Teteks. Ako Priština pobijedi, ulazi u Prvu ligu!”
Tako je i bilo. Priština je ušla, a Mehinović je dobio poziv.
Pričajući o Prištini, emocije mu prorade. Nekoliko puta ponavlja istu rečenicu…
– I sada se kajem što nisam ostao živjeti u Prištini! Ne mogu ti opisati kako su me poštovali. Osjećao sam to na svakom koraku. Uđem u kafanu – piće besplatno. Odem u mesnicu – neće da naplate. Napravim saobraćajni prekršaj – progledaju mi… I tako gdje god se pojavim – pažnja. A meni, iskreno, nezgodno. Hoću da kupim i platim, ali nema šanse!
– Kad je bila nestašica kafe, mati mi kaže da kupim ako gdje naletim. Ja odem u prvu radnju i pitam mogu li uzeti kilu kafe. Da ponesem materi… Vraća se čovjek s desetak, možda dvadeset kila kafe. Potrpamo u stojadina i za Puračić. Obradovala se mati i komšiluk… Ljudi su čudo. Ma, lijepo mi baš bilo. Ljudi pravi. Žao mi što nisam ostao živjeti u Prištini…
– Pitaš da li bih volio posjetiti Prištinu? Naravno da bih. Da mogu, sutra bih se spremio i krenuo…
Preživio i pojačao duhan
Meho se dobro drži. Raspoložen, pamćenje ga služi. Kad opisuje neke utakmice i događaje, nepogrešivo filmski se vraća u zlatne godine. Istina, glasne žice ga muče. Glas mu je hrapav, kao da je cijelu noć pjevao u kafani. A bilo je i toga za igračke karijere…
Objašnjava zašto je glas tiši:
– Imao sam zdravstvenih problema. Mučilo me, a da to nisam ni znao. Sin je trebao na neke preglede. Odem s njim, on uradi sve, pa i ja – kad sam već tu. Čekamo nalaze, pozove nas doktor. Kaže mi: “U sina su nalazi u redu. Biće dobro. Ali tvoji nisu najbolji, Rifate… Moraćeš na operaciju. Nema druge, ako misliš da se spasiš…”
– Ja mislio da se šali. Tako ti ja uradim preglede, pa terapije… To mi najteže palo. Pušio sam cijeli život. Znalo se zameziti. Kasnije sve došlo na naplatu. Prognoze su bile takve da neću više moći govoriti…
– Odem kod doktora na Gradinu u Tuzlu. Gleda me doktor i gleda… Ja se zabrinuo. Pita me: “Da li me poznaješ?”
Video razgovora s gospodinom Mehinovićem možete pogledati klikom na linkove: