Piše: Tarik Šatara
Rat s navijačima.
Kakav je to rat? Je li to rat u kojem su navijači uvijek u pravu? Vjerovatno ne. Je li rat protiv navijača sukob u kojem se ne pobjeđuje? Da!
Krenimo redom. U decembru prošle godine FK Sarajevo je saopštenjem iznenadio mnoge: Kao novi šef stručnog štaba najavljen je Mirza Varešanović. Istog dana, oglasile su se Horde zla i zatražile povlačenje odluke o Varešanovićevom imenovanju. Sve to je izazvalo veliku pažnju pa je narednog jutra sala za press-konferencije u Titovoj 38b bila prepuna, a na tom pressu je Varešanović i definitivno predstavljen kao novi-stari trener Bordo tima. Epilog imenovanja novog trenera bio je bojkot domaćih utakmica od strane najvatrenijih navijača, uz otvaranje fronta na relaciji navijači-klub.
A da li je i kada taj front opravdano otvoriti?
Možda tek u slučaju kada postoje jasna vizija i cilj koji se žele ostvariti, uz vjerovanje da će sami navijači uvidjeti da se radi o nečemu dobrom po njihov klub. No, već pri Varešanovićevom povratku na klupu, moglo se nazrijeti da neka jasna vizija nije postojala – ili barem nije ostvarena. Jer da jeste – ne bi kandidati za trenera Sarajeva zimus bili Robert Prosinečki, Meho Kodro, Marko Nikolić, Zoran Zekić, a klupu na kraju preuzeo Varešanović. Da se istinski željelo insistirati na nekom domaćem rješenju u što potpada Mirza, jasno je da bi spisak trenera koje je Sarajevo željelo dovesti ove zime bio znatno drugačiji. Da je jasna vizija stvarno postojala, ne bi Varešanović na svom predstavljanju najavio da će Sarajevo dovesti „par igrača, ništa previše“, uz opasku da se svako šest mjeseci ne može dovoditi po šest, sedam, osam ili deset novih fudbalera, da bi potom na Koševo stiglo devet novih igrača.
Stručni štab Sarajeva na predstavljanju (FOTO: FK Sarajevo)
A da se dublje razmislilo, došlo bi se i do zaključka da će dovođenje Mirze za trenera otežati fudbalski razvoj njegovom talentovanom sinu Dalu, jer je već tada bilo poznato da je mladi Varešanović „na zubu“ dobrog dijela navijača. Ili je barem trebalo biti poznato onima koji su odluke donosili. Baš kao što je bilo poznato i da stariji Varešanović nije miljenik ljubitelja ekipe sa Koševa. Ili je i to samo trebalo biti poznato, s obzirom da je direktorica Ajla Alimanović kazala da u klubu nisu znali da su odnosi navijača i Mirze zaoštreni.
Četiri utakmice, koliko je Varešanović za sada odradio na klupi Sarajeva, nisu dovoljan uzorak za ozbiljnije analize bilo čijeg fudbalskog znanja ili učinka. Međutim, kada u te četiri utakmice ostvarite samo jednu pobjedu, kasnite 10 bodova od mjesta koje sigurno vodi u Evropu, na zimu ste uložili milionsku cifru u transfere a pritome imate bojkot navijača onda ste, možda, nešto uradili pogrešno.
Najvatreniji navijači Sarajeva odlučili su ići samo na gostujuće utakmice (FOTO: FK Sarajevo)
Kada ljubav postane nemoguća
Nije popularno, ali ću reći: Koliko god pogrešaka da je Mirza napravio – a pravio ih je, po sopstvenom priznanju – on je neko ko voli FK Sarajevo, uz sve greške i nesmotrene izjave. Sudbina i realnost nisu baš uvijek idilični, pa u ovom momentu glase da Mirza vjerovatno nije trenersko rješenje za taj isti klub. I to nije nikakva tragedija: Ukoliko se Varešanović doista želi ponovo baviti trenerskim poslom, i ako zaista ima šta za pokazati – ‘ta Sarajevo nije jedini klub na planeti.
Kontinuitet diskontinuiteta
Da tekst ne bi bio popularistički, postavimo sljedeće pitanje: Je li se Feđa Dudić duže trebao zadržati na poziciji trenera Sarajeva? Koliko god da je bilo teško, utisak je da se iza Feđe trebalo stati, osim u slučaju da je jasan plan šta i kako dalje već bio spreman. Imenovanje Emira Obuće za privremenog trenera odnosno Varešanovića za trajnog šefa stručnog štaba pokazali su da, ipak, pravog plana nije bilo. Ustvari, da budemo jasni do kraja – s ove vremenske distance se bez većih nedoumica može konstatovati i da su odlasci Gorana Sablića i Aleksandra Vasoskog bili nepotrebni potezi te da se i ove stručnjake trebalo podržati, no argumentovanje toga bi zahtijevalo vjerovatno posebne tekstove.
Detalj sa jučerašnje utakmice (FOTO: FK Sarajevo)
Je li sve do Mirze?
Naravno da nije. Pojavljuje se narativ da je Sarajevo (ponovo!?) odradilo fanstatičan prelazni rok, a da su dovedeni igrači kvalitetom iznad lige. Vrlo moguće da je to i tačno, ali to još uvijek nije siguran fakt – jer se radi o igračima koje Premijer liga BiH ne poznaje i koji ne poznaju Premijer ligu BiH. Da, možda će baš stranci koji su zimus pristigli praviti razliku, ali to tek teren treba da pokaže. Ne zaboravimo da je i ljetni prelazni rok Sarajeva bio okarakterisan kao odličan, pa se već za nekoliko mjeseci pristupilo novoj rekonstrukciji koševske ekipe. Na drugoj strani, još od priprema je bilo jasno da će Bordo tim imati problem sa pretjeranim brojem stranaca u domaćem prvenstvu. Taj problem je u međuvremenu postao realnost, pa sada redovno poneko od dobro plaćenih stranaca sjedi na tribinama. Kako drugačije ocijeniti to – nego reći da je ekipa neizbalansirana?
Otišao Varešanović sa klupe ili ne, svi problemi koje Sarajevo ima neće nestati. Ruku na srce, Bordo tim će teško do plasmana u evropska takmičenja i sve je izvjesnije da Evropa već drugu godinu zaredom neće stanovati na Koševu. Posljedica svega toga je da pritisak raste, a on je, budimo iskreni, ponekad u Sarajevu i pretjeran. Tog magičnog kontinuiteta toliko nedostaje da sam izraz dobiva mitski i čaroban prizvuk, a kontinuitet je – željeli to prihvatiti ili ne – potreban za bilo kakav ozbiljniji uspjeh. I to ne samo na trenerskoj stolici, već i u ekipi. A desetak novih igrača po prelaznom roku i tri trenera po sezoni su nešto što je suprotno kontinuitetu, ali i nešto što neobično dobro oslikava koševsku realnost i začarane krugove koje Sarajevo živi.
