Piše: Zdravko Lipovac
Kad je tog jutra stigao na posao u svoju agenciju u Cran Montani, mondenskom skijalištu gdje živi Mirsad Baljić je uključio radio i saznao da je – umro! Švicarski tabloid „Blik” je umjesto imena upravo preminulog nekadašnjeg centarhalfa Sarajeva iz šampionske generacije Milenka Bajića, koji je također igrao za Sion naveo ime Mirsad Baljić. Obojica su bila iz Sarajeva, prezimena slična, a novinar je žureći da bude ekskluzivan pogriješio. Poslije i posao izgubio!
Pukla noga k'o ledenica
Jedna njemačka poslovica kaže: “Za koga kažeš da je mrtav – živi duže”.
Mora da se Baljić tada sjetio i svojih početaka na Koševu gdje ga je odveo otac Alija za kojeg smo svi u Briješću znali da je veliki navijač Sarajeva. Mirsad je nakon nekoliko treninga onako mokre kose zaradio upalu pluća. Majka Derviša je nakon toga samo odbrusila:“E,sa tvojim je treninzima, moj Mirso – završeno“.
Na putu ka internacionalnoj karijeri, bilo je još prepreka. Kao momčić željan dokazivanja, nabavio je neke skije polovnjače, kako bi pokazao da se može spustiti s vrha Jokinog brda iznad Oficirske kolonije. Povuče ga brzina, podmazane skije nije više mogao kontrolisati. Pravo na glavu! Vezovi se tada nisu „otvarali“ i noga pukne kao ledenica! Spiralni lom!
No, lopta ga je nakon ozdravljenja i daslje privlačila magičnom snagom. Na školskom igralištu provodio je po čitav dan. Uskoro je igrao i sa starijom rajom. Na turniru osnovnih škola novosarajevske opštine koji je organizovao „Željezničar“ bio je najbolji strijelac u pobjedničkoj ekipi Osnovne škole Ivo Lola Ribar iz Briješća.
Majstor turnira sarajevskih mahala
Volio je igrati za raju na turnirima u Sarajevu, gdje ga već poznaju. Tu je naučio da se kontroliše i ne nasjeda na prvokacije. Na primjer, u finalu turnira na Ilidži protiv ekipe iz Švrakina sela. Tamo su nastupali opasni momci, neki su bili i krimosi. „Priđe mi jednom jedan dobro poznati Veša da se prije utakmice pozdravi sa mnom. Onda veli: Što ti je lijep ovaj dres. Povuče mi majicu i pljune ispod nje. Ne smiješ mu ništa. Jedino igrati i pobijediti”, sjeća se Baljić.
Njegova karijera u Željezničaru je pod paskom Velije Bećirspahića i golmanske legende Vasilija Čike Radovića krenula meteorskom brzinom. Posebno, kada je kormilo prvog tima peuzeo Ivica Osim Švabo. Od povrede Nenada Starovlaha, koji je bio i reprezentativac Švabo je tražio „pravog“ u odbrani na lijevoj strani.
Igrač godine u izboru Tempa
U gradskom derbiju na Grbavici Baljić je Sarajevu zabio dva komada i odigrao jednu od najboljih utakmica kao tek stasali prvotimac „plavih“. Kroz glavu mu je moralo proći: “Kako ću sada babi Aliji na oči“? No,kako je sin ubrzo obukao dres reprezentacije, plećati otac Alija bio je češće na Grbavici, nego na Koševu. U juniorima je Baljić bio u navalnom redu, a kao prvotimac bio je jedan od najofanzivnijih lijevih bekova ikada viđenih na Grbavici. Dribling “bicikl“, duž lijeve aut linije brzo je postao Baljićev znak raspoznavanja.
Već 1983. Mirsad Baljić je proglašen igračem godine u anketi koju je provodio list “Tempo“. Kao da ga je vukla “dizelka“ već je putovao međunarodnim prugama.
Član je olimpijske reprezentacije Jugoaslavije u Los Anđelesu, koja je pod komandom Ivana Toplaka i Ivice Osima osvojila bronzanu medalju! Protiv Italije u utakmici za treće mjesto koju je Jugoslavija odlučila u svoju korist sa 2:1 Balja ili kako su ga saigrači zvali „Žvaka“,zbog obavezne žvakaće gume, koja ga je kaže smirivala, postiže i gol. Olimpijsku medalju mu je otac spasio iz zapaljene kuće u ratu.
Ostala su i sjećanja na jednu ekipu koja je bila taman „holivudska“. Igrali su opušteno i ludo, provodeći se poput boema u gradu koji ima Holivud. “Nikada nisam igrao za nacionalni tim u boljoj atmosferi: Ivković, Katanec, Milko Đurovski, Baždarević, Mrkela, Boro Cvetković”, priča Mirsad.
Sukob sa Ivicom Osimom
Našao se ubrzo i u društvu Zajeca,Sušića, Baždarevića na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, koje je odgledao sa klupe. Ali, za njega to nije bila samo čast već i „škola“ za buduću internacionalnu karijeru. Neki od ovih momaka igraće kasnije kao i Baljić na Svjetskom prvenstvu 1990.
Od ove svjetske nogometne smotre Balja je očekivao mnogo. No, po njega nije krernulo kako je priželjkivao. Prvi protivnik je bila Njemačka. Lotar Mateus je odigrao utakmicu karije. Gotovo je sam pobijedio. Nijemcima je rezultat od 4:1 dao krila, te su uzletjeli do titule svjetskih prvaka. Po Baljinoj strani marširao je omaleni i brzi Tomas Hesler, naprijed Savićević i Piksi Stojković nisu napravile ni jednu solo akciju, kao ni Pape Sušić. Pokazalo se, kao mnogo puta do tada, da jugoslovenski igrači nemaju daha ni discipline da se mjere sa bolje pripremljenim i kondiciono jačim Nijemcima.
Balja do kraja prvenstva nije više igrao, a nije htio biti rezerva nekima od kojih je kako je rekao bio bolji igrač pa je između njega i šefa Osima, koji je bez sumnje zaslužan za njegovu uspješnu karijeru, nije više bilo pozitivne energije. Tako je priliku dobio i iskoristio hajdukovac i nešto mlađi Robert Jarni. Moj je utisak da je Balja platio ceh velikog broja Bosanaca u ekipi, što su selektoru Osimu prigovarali najprije beogradski, a potom i zagrebački novinari. Decenijama je bilo normalno da okosnicu reprezentaciju čine igrači beogradskih klubova, pa kada je Osim „prekršio“ pravilo to je izazvalo negodovanje.
U Jugoslaviji bek, u klubu napadač
Jugoslavija je došla do četvrtfinala. Protivnik je bila Argentina koju je predvodiio u Italiji tada popularni Maradona. Nakon 120 minuta igre i dramatičnih penala “plavi” su otišli kući. Baljić se poslije odmora u Makarskoj vratio u svoj Sion. Slijedile su i druge nogometne stanice Cirih, Lucern i na kraju Locarno. Zanimljivo, u švicarskim klubovima je redovno igrao u napadu! Kad je 1988. sa Grbavice došao u Sion, predsjednik ga je pitao koje mjesto želi igrati. Balja je uzeo dres sa brojem 10. Postigao je 16 golova! Sion je u sezoni 91/92 osvojio prvenstvo i Kup. Nikome više nije padalo na um da mu da dres sa brojem tri, koji je nosio u Želji.
Od koga je naučio biciklo
Kad smo jednom sreli u Makarskoj pričali smo do dugo u noć.Pretresli smo prvo našu briješćansku raju. Balja me tada upitao:„Ti sigurno znaš od koga sam naučio onaj bicikl?” “Znam”, rekao sam, “od Kece iz naše raje”. “Napiši jednom, da se zna”, pošteno će Balja..
I evo pišem. Taj fol je Balja „prekopirao“ od mršavog Ranka More zvanog Keco, kasnijeg poštara. Preskakanje lopte izvodio je u gumenim opancima! A, Mirsada Baljića je taj briješćanski “ples” proslavio u Jugoslaviji.
U mondenskom skijalištu Cran Montana Balja danas redovno skija. To mu je u aktivnoj fazi bilo zabranjeno profesionalnim fudbalskim ugovorima. Švicarci su znali da je pogled na snježne alpske vrhove veliko iskušenje i za nogometne legionare iz drugih zemalja. Zar u Švicarsku stranci ne dolaze na skijanje, a ne na stadione? Ipak, da ne bi bilo neplaniranih lomova izvan stadiona pobrinuli su se pravnici svojim pedantnim klauzulama.
Zato Mirsad Baljić Žvaka sada nadoknađuje propušteno. I skija puno bolje nego u mladalačkim danima na Jokinom brdu. A i vezovi su bolji.