Piše: Sinan Sinanović
Prije 29 godina (18.12.1996. godine) nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala je prijateljski meč s Brazilom. Vijest o odigravanju utakmice s Kariokama bila je svojevrsna senzacija, ne samo u regionu. Na meč s Brazilcima “u redu” se čeka godinama. Bh. reprezentacija, već u prvom kvalifikacijskom ciklusu, dobila je tu priliku.
Kako je došlo do meča s Kariokama
Nakon dvije kvalifikacijske utakmice s Grčkom u Kalamati i Hrvatskom u Bolonji, vodstvo NSBiH, na čelu s Jusufom Pušinom, vodilo je veliku diplomatsku ofanzivu u svijetu kako bi dogovorili utakmicu s atraktivnim suparnikom, sa željom da se “otvori” Koševo. U kvalifikacijama za SP, kao domaći teren prijavljen je stadion u Bolonji. Zato je Pušini, Džemaludinu Mušoviću, Mehmedu Spahi, Sabahudinu Vugdaliću i ostalima bilo izuzetno važno da se pronađe atraktivan protivnik.
U kratkom razdoblju dogovorene su utakmice s dvije nogometne velesile. Najprije smo igrali 6. novembra s Italijom (2:1) na Koševu, potom s Kariokama u Brazilu. Pobjeda nad “Azzurrima” snažno je odjeknula. Nogometni svijet pitao se: “Ko je, sada, ta Bosna i Hercegovina?”
– Imao sam dobre kontakte s čelnicima njemačke fudbalske federacije. U Nijemcima smo imali jakog saveznika, što je izuzetno važno u pregovorima. Te veze su nam pomogle da dođe do utakmice s Brazilom. Poslali smo dopis na više adresa, uglavnom jakim savezima. Naša prvobitna želja bila je da igramo u BiH. No, kada je Brazil prihvatio naš poziv, jedini uslov bio je da gostujemo u Brazilu. Naravno da smo dali pozitivan odgovor. Brazil nam je, za ono vrijeme, dobro platio. I danas imam kod sebe korespondenciju koju smo vodili s brazilskim fudbalskim savezom – otkriva za Avazov Sport Said Cerić, prijatelj NSBiH i Jusufa Pušine, koji je radio na afirmaciji Saveza i same države.
Na Fuadu Muzuroviću, tadašnjem selektoru, bio je “lakši” dio posla – da okupi dvadesetak reprezentativaca. U to vrijeme imali smo desetak kvalitetnih internacionalaca, poput Elvira Bolića, Mehe Kodre, Hasana Salihamidžića, Elvira Baljića, Suvada Katane, Vlatka Glavaša, Seje Kapetanovića, Mirze Varešanovića, te igrača koji su bili ponajbolji u Hrvatskoj, kao što su Mirsad Hibić, Muhamed Konjić, Nermin Šabić, Bakir Beširević…
Fuad Muzurović se radovao utakmici, ali i strahovao zbog otkaza u reprezentaciji BiH
Domaća liga, u kojoj su, uz Čelik, Željezničar, Velež i Sarajevo igrali još Radnički iz Lukavca, Gradina iz Srebrenika, tuzlanski Zmaj, Zenica, brezanski Rudar, Turbina iz Jablanice, Sloboda i Jedinstvo, nije nudila previše. Tada su glavne domaće vedete bili Senad Begić, Pavo Dadić, Nudžein Geca, Vedin Musić, Mirsad Dedić, Sead Osmić, Samir Šabanović, Jasmin Memišević… te Sanin Pintul, nekadašnji prvotimac Veleža, koji se iz Njemačke 1996. godine vratio u Željezničar.
Muzurović se radovao meču s Kariokama, ali je i strahovao zbog mogućih otkaza. Već je “načuo” da će njegov kolega, brazilski selektor Mario Lobo Zagallo, pozvati najbolje igrače. Tako je i bilo. U Manausu su “ljiljane” čekali Ronaldo, Đovani, Kafu, Ze Roberto, Konsesao, Denilson, Leandro, Đalminha, Rodrigo, Rikardinho… i pun stadion.
Kako se približavao datum polaska (14. decembar) i sam meč, počeli su stizati otkazi. Najprije je otkazao Kodro, potom Baljić, pa Hibić, Konjić, Mujčin, Halilović… Ni Olympiakos nije želio pustiti Mirzu Varešanovića. Na put nisu krenuli ni Katana, Šašivarević… Niko, međutim, nije ni pomislio na otkazivanje meča s Kariokama.
– Idemo, makar doživjeli rezultatski debakl, a ne vjerujem da će biti katastrofalno. Naprotiv, ova naša reprezentacija pobijedila je Italiju, može prirediti iznenađenje i protiv Brazila. Nema govora o debaklu. Ovo je historijska šansa i za promociju države – govorio je tada Pušina i uvjeravao sve oko sebe da se nećemo obrukati. I bio je u pravu.
Konjić, Hibić, Varešanović, morali otkazati meč s Brazilom
Danima i noćima nije spavao, na sve moguće načine tražio i priželjkivao utakmicu s Brazilom. Kada je sve dogovoreno, kada su pasoši vizirani, noć prije polaska za Split, potom preko Amsterdama do Fortaleze i dalje do krajnjeg odredišta u Manausu, Pušina je morao otkazati put zbog neodložnih obaveza u Predsjedništvu BiH, gdje je radio kao savjetnik. Na njegovu žalost, a na moju sreću, uz Fuada Krvavca, Senada Hadžifejzovića i Emira Haćimića, činio sam dio novinarske ekipe.
Muzurović je na svakom odmoru i presjedanju – od Amsterdama, preko Fortaleze do Manausa – pisao i brisao imena igrača. U Amsterdamu, gdje smo prenoćili i čekali let za Brazil, upoznao je Edina Ramčića, tada igrača belgijskog Genta. Nakon što je ostao bez Konjića, Varešanovića i Hibića, Ramčić je bio dobrodošao. Selektor je, za svaki slučaj, pozvao i najbolje domaće igrače: Begića, Musića, Osmića, Dadića, Turkovića, Gecu i Pintula.
Na jedinom treningu Muzurović je shvatio da tim mora sastaviti od umornih internacionalaca, iza kojih je bila naporna jesen, i silno motiviranih domaćih igrača. Utakmicu je započeo sastav: Dedić, Kapetanović, Beširević, Pintul, Geca, Ramčić, Glavaš, Begić, Bolić, Salihamidžić i Šabić. Tokom meča zaigrali su još Dadić, Turković, Osmić i Musić.
Elvir Bolić je postigao gol Brazilu, ali ga je sudija poništio
Reprezentacija BiH dobro se držala tokom cijele utakmice. Čak smo u prvom poluvremenu poveli, ali je gol Elvira Bolića domaći sudija poništio zbog navodnog ofsajda. Samo jedan trenutak nepažnje – nepotreban faul na 25 metara od Dedićevog gola – bio je dovoljan Ronaldu da u 75. minuti pogodi za konačnih 1:0 u korist domaćih.
Niko nije tugovao, osim igrača koji nisu uspjeli zamijeniti dres s Brazilcima. Nakon što je sudija svirao kraj, nastao je obruč oko Ronalda. Svi su željeli njegovu devetku.
”Još tokom utakmice zamolio sam Ronalda da zamijenimo dresove. Iznenadio me kada je došao do mene i dao mi svoju devetku. Eno je u sobi, kao najdraži suvenir mog sina Mirze” otkriva Nudžein Geca, koji je tada, zajedno s Pintulom, pokušavao zaustaviti Ronalda.
Nakon utakmice nastao je pravi stampedo. Vodstvo naše klupe, maser, ekonom i treneri trčali su do brazilske svlačionice i vraćali se dječački sretni s originalnim dresovima Brazila.
Sutradan su sve brazilske novine dale značajan prostor ovoj utakmici. Novinari i sam Zagallo biranim su riječima govorili o igri BiH.
“Ova reprezentacija ima budućnost!” – bila je rečenica koja se najčešće mogla pročitati u brazilskoj štampi.
Dominirale su slike Ronalda i Sanina Pintula, koji nije štedio brazilsku devetku i nije birao sredstva da ga “prizemlji”. I desilo se nešto nesvakidašnje. Brazil, najveći izvoznik nogometaša na svijetu, te je godine “kupio” jednog Bosanca, odnosno Hercegovca. U Brazil je iz Željezničara transfer napravio Sanin Pintul, “britka sablja”. No, nije se dugo zadržao.
Tako je to bilo prije 29 godina u Manausu – večer u kojoj je Bosna i Hercegovina izgubila rezultatski, ali dobila poštovanje cijelog nogometnog svijeta.
