Boro Primorac, šef Hajdukove Akademije „Luka Kaliterna”, bio je gost premijernog izdanja Hajdukova Podcasta. Nekadašnji igrač „bilih” pričao je o djetinjstvu u Mostaru, vremenu provedenom u Splitu, saradnji s legendarnim Arseneom Wengerom, ali i o samoj Akademiji, pritom otkrivši mnoge anegdote, prenosi Slobodna Dalmacija.
Krenimo ipak sa sadašnjim trenutkom, o stanju Akademije.
– Djeca su bolja i odgojenija nego što sam mislio. Krenuli smo dobro, a onda je došao virus zbog kojeg je propalo desetak turnira. Život me naučio biti realan i ne davati velika obećanja. Hajduk je uvijek stvarao dobre igrače i svi smo navikli da uvijek bude u vrhu – govorio je Primorac voditelju Frani Grgureviću i naglasio:
– Koji put mi treneri možemo upropastiti igrača, ali mogu i roditelji. Treba biti objektivan. Cilj nam je svima isti. Ako Brnić i Blagaić postanu novi Jerković ili Šurjak ja ću biti sretniji od njihovih roditelja!
Primorac je otkrio kako mu je Ivica Šurjak dao naslutiti da će ga Hajduk 1978. dovesti iz Veleža, ali i kako se na tom putu situacija zakomplicirala.
– Tokom priprema reprezentacije u Makarskoj Šurjak mi je rekao da Buljan vjerojatno odlazi u Hamburg i pitao želim li doći u Hajduk. Rekao sam mu da želim. I tako su me pozvali. Dobio sam stan iznad Opatije, a onda mi je stigao poziv za vojsku. Godinu dana u Nišu. Srećom, u vojsci smo redovito trenirali i igrali pa sam ostao u formi. Kad sam se vratio u Split smjestili su me u hotel Marjan. Tomislav Ivić me odmah ubacio u sastav i to mi je dalo samopouzdanje.
Nastavio je Primorac u jednom dahu, steglo mu se grlo.
– Nikad nismo razočarali publiku! Sve velike utakmice kući smo dobili. I protiv Arsenala, HSV-a, Valencije, Bordeauxa… Publika bi išla kući zadovoljna.
Prelaskom na Poljud Hajduk je, smatra Primorac, izgubio prednost domaćeg terena koju je imao na Starom placu, što je naveo kao jedan od razloga zbog kojeg Hajduk tokom 80-ih godina nije postao prvak Jugoslavije.
Upravo je Primorac u septembru 1979. postigao jedini pogodak (Trabzonspor 1:0) u prvoj poljudskoj utakmici, a kasnijeg ispadanja od HSV-a, u kojem je u poljudskom revanšu promašio jedanaesterac (i kasnije zabio za Pirovu pobjedu 3:2), nerado se sjeća.
– Nikad nisam pogledao snimku te utakmice – kazao je.
Vratio se Primorac u djetinjstvo provedeno u Mostaru kazavši kako ga je Velež primijetio 1969. godine kao petnaestogodišnjaka. Dvije godine kasnije potpisao je prvi ugovor.
– Plaću smo dobivali u koverti. Pokazao sam je mami Mandi, bila je 5-6 puta veća od one koju je imao otac koji je radio na željeznici. U Veležu sam igrao s Bajevićem, Vladićem, Marićem, Ristićem, Halilhodžićem, Topićem… Dva puta smo izgubili prvenstvo od Hajduka, ali narod nas je volio gledati. Igrali smo lijepo.
U trenerskoj karijeri, koja je počela u Francuskoj gdje je završio igračku karijeru, vodio je čak i – Zinedinea Zidanea.
– Stigao je kod mene u Cannes sa 16 godina, a sa 17 je debitirao. Krenuo je kao bek pa se poslije prebacio u vezni red. Bio je skroman i radišan, iz dobre alžirske porodice. Nikad nisam mislio da će postati to što je postao. U Valenciennesu sam vodio i Burruchagu.
Legendarnom Arseneu Wengeru Primorac je bio pomoćnik preko 20 godina.
– Poznavali smo se iz Francuske i pozvao me sa sobom u Japan. Svidjelo mi se, a onda je dobio ponudu Arsenala. U Londonu smo modernizirali treninge i rad, skautsku mrežu proširili po Europi i svijetu, uveli analitiku i sve podigli na višu razinu. Wenger je ukinuo kolače i pivo, zbog čega je u svlačionici bilo otpora… Dok sam ja dao možda par intervjua u životu, on nije mogao izaći iz kuće od interesa javnosti. Čak bi mi znao dati karte za pozorište jer on ne bi mogao ići – otkrio je Primorac jedan u nizu zanimljivih detalja iz svoje bogate karijere.
