Branislav Krunić dobio je otkaz u banjalučkom Borcu poslije samo tri utakmice u proljećnom dijelu sezone.
Treneru Borca uručen je otkaz samo 15 dana nakon što mu je na svečanosti Dan fudbala RS uručena nagrada za najboljeg trenera u 2019. godini, pa će morati da potraži novi posao.
Ovo međutim, nije presedan, već nepisano pravilo, jer je slična sudbina zadesila i njegovog prethodnika Darka Vojvodića, ali i sve ostale nagrađene trenere.
Niko od dobitnika nagrade za najboljeg trenera Srpske nije na istom poslu dočekao kraj kalendarske godine u kojoj mu je uručeno priznanje, jer su svi redom ili dobili otkaze ili su promijenili posao.
Samo je dvostruki dobitnik Slobodan Starčević “preživio” 2017. godinu, ali mu je već sljedeće godine uručen otkaz u Krupi.
Ali krenimo redom…
Novoimenovani trener banjalučkog Borca Vlado Jagodić sa crveno-plavima je prije deset godina osvojio još uvijek jedinu titulu šampiona BIH i zasluženo ponio epitet najboljeg trenera RS u 2011. na prvom izboru u organizaciji FSRS i “Sportskog žurnala”.
Uprkos osvojenoj tituli već na kraju te sezone uručen mu je otkaz pa je nagradu primio kao selektor mlade reprezentacije BIH.
Slična sudbina zadesila je i Darka Nestorovića, koji je postao šampion RS sa Radnikom i uveo ga u Premijer ligu BiH, a onda vrlo brzo dobio otkaz u bijeljinskom klubu.
Najbolji trener RS za 2012. preuzeo je nagradu u januaru 2013. a sljedeće godine preuzeo “zmajiće”.
Nagradu za najboljeg trenera RS za 2013. godinu dobio je Borče Sredojević, tadašnji pomoćnik Safeta Sušića u reprezentaciji BiH, koja se plasirala na Mundijal u Brazilu. Po običaju ona mu je utručena na svečanosti u januaru 2014. međutim, ni on nije “sastavio” godinu od preuzimanja priznanja.
U novembru 2014. nakon odlaska Sušića sa mjesta selektora otišao je i njegov stručni stab u kojem je bio Sredojević.
Uslijedile su dvije godine u kojima su najbolji treneri Srpske odlazili iz svojih klubova nakon dobijanja priznanja, ali ne zbog otkaza već svojevoljno.
Vinko Marinović proglašen je za najboljeg trenera Srpske za 2014. godinu, a u martu 2015. godine, samo dva mjeseca nakon uručenja priznanja napustio je klupu Borca da bi preuzeo Zrinjski.
Praktično isto se desilo i sa Slavkom Petrovićem, najboljim trenerom u 2015. godini, samo što je on klupu Radnika nakon vrlo uspješne sezone u kojoj je osvojio Kup BIH i Kup RS sa Bijeljincima, zamijenio za klupu Željezničara.
Jedini trener koji je uspio da preživi “prokletstvo nagrade za najboljeg trenera” je Slobodan Starčević koji je nastavio da vodi Krupu i nakon što je pokupio nagradu za 2016. godinu.
Međutim, nakon što je postao prvi uzastopni dobitnik i primio priznanje u januaru 2018. godine za onu prethodnu, doživio je istu sudbinu – u avgustu 2018. godine dobio je otkaz u Krupi.
Trenerski usud trenera Borca koji uzmu u ruke nagradu nastavio se i nakon toga.
Iako je Darko Vojvodić propustio svečanost i nagradu za najboljeg trenera 2018. godine tek po povratku sa priprema iz Antalije, već narednog ljeta morao je da potraži novi posao.
Uprkos činjenici da je osvojio šampionsku titulu u RS i vratio Borac u Premijer ligu BIH, na kraju sezone mu je uručen otkaz.
Ekipu je preuzeo Branislav Krunić i u povratničkoj sezoni završio jesenji dio na diobi drugog mjesta u PLBIH, sa samo bodom za liderom, pa mu je pripala nagrada za trenera 2019.
Samo 15 dana nakon toga Krunić je bivši trener Borca.
Nakon svega ovoga u trenerskim krugovima kruži pošalica:
“Ako želiš da zadržiš posao, ne uzimaj nagradu za najboljeg trenera”!
