Piše: Mladen Bošnjak
Pravljenje, usklađivanje i konačno formiranje spiska reprezentativaca vjerojatno je najveća noćna mora svih selektora na svijetu. Objavljivanje konačnog popisa igrača s kojima selektor kreće u kvalifikacijske cikluse, također je noćna mora. Jer, barem što se naše zemlje tiče, za vrat mu puše najmanje milijun „kolega“, samozvanih stručnjaka i samopozvanih selektora.
Robert Prosinečki je izabrao najbolje po svom ukusu. Ali i po ukusu mnogih jer mu izbor i nije baš naročit. Možda oči bode podatak da nema niti jednog igrača iz domaće lige, ali tome se nije čuditi, jer svaki onaj koji sliči na potencijalnog reprezentativca odavno je „odlepršao“ van granica Bosne i Hercegovine. Možda bi neki od nas, pozvanih i nepozvanih, uvrstio recimo Begovića, vizavi starih zasluga, ali to nikako ne znači da bismo imali ozbiljnijih primjedbi na trojicu pozvanih.
Blage rujanske noći ne moraju nužno za nas biti ugodne, Lihtenštajn i Armenija mogu biti kobni za naš plasman na Euro, kao onomad podcijenjeni Cipar. Ne smijemo unaprijed upisati bodove pa, konto takvog razmišljanja, kombinirati sastav reprezentacije. U obje utakmice moraju nastupiti najbolji, moraju imati puni angažman, moraju i nas i Prosinečkog uvjeriti da je neke kikseve iz ranijih utakmica moguće nadoknaditi.
A, vjerujemo da je Prosinečki pozvao najbolje. Možemo se, ponavljam, razmimoilaziti u nijansama, ali glavnina je sukus one kvalitete koju trenutno Bosna i Hercegovina ima. Ne treba nas čuditi suženost izbora na domaćim travnjacima, još smo „tanki“ da bismo iz Premijer lige popunjavali izborničke i navijačke želje, još uvijek malo ili nimalo ulažemo… Istina, tu su neki pomaci učinjeni, ali daleko je to od optimalnog. Zato će nam još neko vrijeme oči biti uprte u dijasporu. Što ne bude igralo za Švicarsku, Hrvatsku, Srbiju, ili Švedsku, biti će na raspolaganju našim selektorima. U takvoj je situaciji Robert Prosinečki. Iz onoga čime raspolaže, izabrao je najbolje.
Stoga mora imati stopostotnu podršku svih. Drugačije ne možemo uspjeti. Taštine treba gurnuti u stranu. Razumijemo da ima nezadovoljnih činjenicom da im nisu pozvani sinovi, stričevići, rođaci, amidžići, daidžići, štićenici… Ali uspjeh ćemo konzumirati i dijeliti svi, a eventualni neuspjeh samo Robert Prosinečki i uski krug suradnika.
Dakako da je stopostotna potpora iluzija, ali neshvatljivo je i to silno čangrizanje, iz godine u godinu sve izražajnije i sve žešće. A za sve je „kriv“ uspjeh. Kriv je plasman na Svjetsko prvenstvo, krivi su respektabilni novci u kasi, kriv je skok cijena pojedinim igračima. Zato sva sila polovnih menadžera nastoji destabilizirati reprezentaciju nebi li zavladali bh nogometom zbog kratkotrajnog parcijalnog interesa.
Dvije septembarske pobjede primaknut će nas europskom prvenstvu, ulit će nam itekako potrebno samopouzdanje, a milijun „selektora“ će natjerati da se vrate svako svom poslu, a da Robertu Prosinečkom ostave slobodan prostor za njegov posao. Koji on, dokazano, zna raditi.
