Ne garantiram da bi se našli ni uz pomoć najnovije mobilne tehnologije “ajfona”, Note, Samsunga…
Za jednim stolom Robert Prosinečki, aktuelni bh. selektor, zatim njegov nekadašnji “šef” iz reprezentacije Džemaludin Mušović, godinama najveći nogometni autoritet u Kataru, a u sredini Ibrahim Hadžibajrić, najuspješniji načelnik u Jugoistočnoj Evropi. I po godinama je Ibro između Mušeta i Robija. Za stolom je i Muhamed Bikić, najmlađi, ali njegova sjećanja idu daleko u prošlo stoljeće. U osamdesete…
Podsjetio je, i, selektoru izmamio rumenilo na obrazima, na njegov prvi autogram… Prvi Bikićev i Robijev.
“Tako ste mi, iznenađeno priznali. Sjećam se da ste na “Večernjakovom” turniru u Skenderiji kazali, “A, što baš ja? Od toliko igrača, tražite moj autogram”… Ja to ne mogu zaboraviti- “reproduciirao” je svoju emisiju sjećanja kolega Bikić i opet nasmijao selektora. U međuvremenu je Prosinečki podijelio mali milion potpisa, a i Bikić uveliko dijeli autograme, potpisuje posvete….
Jedan je “Princ s Neretve”
Da ne zaboravim,.na kafi s nenametljivim, netipičnim političarem, u narodu popularnim Ibrom i Mušetom, kratko se pridružio Duško Bajević. Taj dan je “Princ s Neretve” dobio Državnu nagradu za sport. I podijelio Veležu i drugim ustanovama. Potrefilo se, slučajno ili ne, i Bikić je obaviješten iz Gradske uprave da je dobitnik “Plakete Grada Sarajeva”…
Povoda za ugodan razgovor na pretek. Ni “slučaj Vranješ” nije mogao “zasoliti” jutarnju kafu u “Bečkoj”.
Duško šetka pored stola, a Robi se pita, “Bože, koliko on ima godina? Gledaj ga kako se drži. Kao da gledam kako skače”- kaže Robi i na “guglu” dozna da je Bajević u osmoj deceniji života. Baš kao i Mušović, nekadašnji as Sarajeva i Hajduka,.”ex” direktor i bh. selektor.
Slavlju, lijepom povodu nigdje kraja. U ruci je držao pozivnice za za promociji knjige, filma, izložbe “Suada i Muše”, što će se održati u četvrtak u Narodnom pozorištu. Za taj se svečani, kulturni, sportski, društveni događaj danima traži karta. Suada Kavazović, već pedeset godina Mušović, u ono je vrijeme bila balerina svjetskog ranga. Indira Kučuk Sorguč je autorica tog nesvakidašnjeg projekta, istinskog praznika za sve. Rahmetli Dinko Omeragić, čuveni novinar počeo je pisati knjigu o Mušetu, nastavili sinovi sjajni novinari Danijel i Darko, a dovršila Indira Kučuk Sorguč, prepoznatljiv brend na književnoj i kulturnoj sceni u BiH. U njenom “dream teamu” je i Dado Ruvić, fotororeporterski Edin Džeko.
Mušović je uručio pozivnice Robiju i prijatelju Hadžibajriću, potom otišao za susjedni stol biti domaćin Petru Jozeliću, rukometnom doajenu s ovih prostora, gospodinu svjetskih manira…
Prije odlaska od stola Muše je u svom stilu pecnuo novinare.
“Vama ne trebaju pozivnice… Šta ćete mi vi”… S Mušovićem je ugudno evocirati uspomene iz igračkih dana. Pričao je kako je, odlaskom iz Sarajeva u Hajduk dobio toliko para da nije znao šta će s njima. Vozio je jedini tada Ford mustanga. Pare je u svom “sefu” čuvao neki admiral, izvjesni Burazin. Dobro ih zaštekao iza slike, gdje je bio skriveni sef.
Robi i Čobo
Premda je sve nas zanimalo kako se selektor oporavlja, ko će biti na spisku za predstojeće kvalifikacijske utakmice Bikić nas je stalno vraćao u osamdesete, devedesete… Podsjetio je Robija na njegov prvi gol u dresu Dinama, kada je matirao karizmatičnog Slobodana Janjuša, tada golmana Želje.
Ugodnu priču zaustavljali smo tokom brojnih poziva na mobilni načelnika Hadžibajrića. I nas je zanimalo hoće li opstati “Sarajevska šestorka”, kako će izgledati koalicija na federalnom i državnom nivou, pa smo pažljivo slušali Ibrahimov intervju kolegici Vanji Iličić s Bh radija.
Pričalo se o Hasetu, Biogradliću, Mujiću, Ilijasu Pašiću, Papetu, Čobi, Osimu… Prosinečki se zanimao za zdravlje kolege Sakiba Malkočevića. Poskočio je od radosti kada je saznao kako je Malkočević preživio najgore. Nada se Robi skorom susretu sa Sakibom. On najbolje zna kakav je život u bolničkoj sobi.
I tako mojih dvadesetak pitanja o Elviru Koljiću, Mariju Vrančiću, Samiru Memiševiću, o Italijanima, Grcima, o Vranješu ostalo je za neku drugu priliku. Odgovore na pomenuta pitanja saznao sam popodne na portalu kod kolege Adnana Beganovića. Takav je novinarski život i put. Ustaneš u sedam da bi uradio intervju, a onda ti “presjedne” priča o nekom drugom vremenu i nogometu. I sretan si što je tako završilo. Rijetke su prilike za jednim stolom sresti ljude, poput Prosinečkog, Mušeta, Hadžibajrića, Bajevića, Jozelića…
(R.S./Sportske.ba)
