Premda Sarajevo živi u festivalskom ozračju Robert Prosinečki je “ukrao” medijsku pažnju javnosti i privukao dvadesetak novinara. Na “pressici” je saopštio spisak igrača na koje računa za utakmice s Lihtenštajnom i Armenijom.
Treća je ovo “savezova” zgrada od kako se igraju kvalifikacije. Počelo je u “Sime Milutonovića” u gradu, potom se Savez preselio u srce Sarajeva. U zgradu, iz koje je nestala kasa vrijedna oko pola tone. U pola bijela dana. Iz koje su nestali neki važni papiri. Para u kasi nikad nije bilo. I “počinioci” nikad nisu pronađeni.
U tom se Savezu štošta dešavalo. Dolazilo su Mišel Platini, Sep Blazer, Lenart Johanson, Eva Paske i drugi čelnici Uefe i Fife, ali su viđani i ljudi s potjernica, krim podzemlja… U toj smo zgradi zaradili sankcije, ali dobili “Komitet za hitnost”, potom i Savez s jednim predsjednikom. U “čaršijskoj” zgradi Saveza, koja je bila i “stjecište” besposličara, proslavio se plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Tu je bilo i tuge, suza radosnica i “žalosnica”. I danas stolovi mirišu na ćevape, bureke, maslenice i druge specijalitete s roštilja. Koji su bili svakodnevni meni u Savezu.
Na pressicama novinarima su govorili Fuad Muzurović, Džemaludin Mušović, Faruk Hadžibegić, Mišo Smajlović, Blaž Slišković, pa opet “Muzur”, pa Meho Kodro, Ćiro Blažević, Safet Sušić, Mehmed Baždarević… I evo Robert Prosinečki. Samo je Sušiću pošlo za rukom odvesti “Zmajeve” na Svjetsko prvenstvo u Brazil, dok su Ćiro i Pape izborili po jedan “baraž”.
Mijenjali su se selektori, predsjednici, igrači… I uoči svakih kvalifikacija želja, pa i cilj je bio plasman na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Zaradili smo od brazilskog mundijala desetak miliona KM, a zbog kojekakvih egzibicija pojedinih selektora izgubili smo pedesetak miliona maraka.
Svaki od selektora na svoj je način bio specifičan, neko “ters”, neko kao Ćiro zabavan, Mušović “težak” za saradnju, Baka u stilu “toplo -hladno”. Premda mnogi misle da je Ćiro za novinare bio najnagodniji, nije, već Hadžibegić. Maksimalno profesionalan, ali i novinarima za saradnju vrlo zahvalan. Meho Kodro bio je selektor s najkraćim mandatom. Nije dobio šansu voditi reprezentaciju u kvalifikacijama. Smjenjen je nakon tri prijateljske utakmice. Jednu zvaničnu, doduše prijateljsku utakmicu selektor je bio Denijal Pirić. Kada je pobijedio Azerbejdžana. Tada je debitirao Senad Lulić, a novinari, BHF i javnost su organizirali utakmicu “Kodro i Bola Spas fudbala”. Bio je to spektakl. Samo je Slišković imao priliku u čak tri ciklusa voditi reprezentaciju. Istina, treći je neslavno započeo, te zbog “bojkota” glavnih igrača mjesto prepustio Muzuroviću. U reprezentaciji su igrali asovi, poput Kodre, Salihamidžića, Barbareza, Bolića, Baljića, Varešanovića, Mujčina, Dedića, Konjića, Hibića, Misimovića, Dedića, Omerovića, Begovića, Salihovića, Lulića, Spahića, Ibričićića, Ramčića, Kapetanovića, Bajramovića, Halilovića, Repuha, Turkovića, Topića, Milenkovića, Piplice, Muratovića, Katane, Papca, Tolje, Bešlije, Grujića, Medunjanina, ali i neki anonimusi kojima je reprezentacija bila poligon za prodaju.
Nekadašnjim čelnicima i selektorima promaklo je da u reprezentaciju pozovu Zlatana Ibrahimovića. Kojeg se “sjetio”, doduše nespretno Prosinečki, kada ga pomenuo umjesto Ibrahima Šehića. Zato se pozivalo neke da im se napravi pasoš, poput Brazilca Bajana, a rijetki se danas sjećaju Jolića, Milenka Miloševića, Muline, Stojkića i drugih prolaznika. Savez ne treba nikad zaboraviti “prvoborce” Pavu Dadića, Miru Klaića, Ivicu Jozića, Nenada Miškovića, te veterana Glavaša, koji su i najteže vrijeme preuzeli teško breme i nastupali za BiH. Treba se sjetiti i kolega kojih više nema među nama, kao što su Tomo Počanić, Fudo Krvavac, Boro Glušac, Goran Ivanković, koji su bili uz reprezentaciju od prvog dana.
I tako prolaze ciklus za ciklusom.
S.R
