Piše: Mladen BOŠNJAK
Poznaje li se po jutru dan – pitanje je koje možemo postaviti nakon tri odigrana kola Premijer lige. Nakon gotovo pet mjeseci bez natjecateljskog nogometa u BiH, izgledalo je da smo se pomirili s činjenicom da je neizvjesnost jedina istinska pratilja našeg nogometa. I ne samo njega.
Šta reći, i šta zaključiti poslije tri odigrana kola? Evidentno je da je liga okljaštrena, da je sve što vrijedi „otperjalo“ u inozemstvo, da su igrači prilično zahrđali, da najviše nalikuju trbušastim haklerima sa prigradskih livada. I trenerska demagogija je ostala kao konstanta, dovoljno je čuti izjave prije i nakon utakmica.
Jedino što je dobro, što je lijepo čuti i vidjeti, jest izostanak najniže vrste vjerskog i rasnog vrijeđanja koje je postalo arhetipski kontinuitet naših igrališta, i to zahvaljujući koronavirusu koji je uvjetovao prazna i sablasna gledališta. Nogometne ljepote i uzbudljivosti u prva tri kola nije bilo. Uzaludna su pretjerivanja televizijskih komentatora koji vide što nitko živ ne vidi, pravdajući na taj način marketinške prihode matične kuće. Daleko je taj slow motion od nogometa kakvog priželjkujemo.
U prva tri kola Premijer lige viđena je igra koja priliči amaterskom rekreativnom razgibavanju, sa bezbroj netočnih dodavanja, sa ponekim beskorisnim centaršutom, uglavnom „balonom“, sa početničkim gafovima… Čovjeku bude neugodno kraj TV ekrana slušajući trenersku dernjavu, slušajući kako „savjetuju“ igrače kako i kome baciti loptu iz auta, kako izvesti korner, kako ispucati… Kao da imaju posla s retardiranim adolescentima koji nisu u stanju samostalno „šutnuti loptu“, kao da ništa ne rade i ne vježbaju preko tjedna… Nevjerojatna je „ufuranost“ trenera na utakmicama koje nikom ništa ne znače, koje na malim ekranima gledaju novinari i bliža rodbina, koje ne zanimaju ni sponzore, ni menadžere, a sve manje i navijače.
Ako se po jutru dan poznaje, očekuje nas jedno dosadno, negledljivo nogometno natjecanje od kojeg koristi imaju jedino suci i službene osobe, očekuje nas eho praznih tribina i molitva da se prvenstvo odigra do kraja.
A nama, po ovim paklenim vrućinama, ne preostaje ništa drugo nego se prisjećati nogometnih virtuoza našeg djetinjstva i mladosti, projicirati slike krcatih tribina, sanjati driblinge i majstorske golove. Prisjećati se velikih, nenadmašnih trenera koji su cijelu karijeru jobovski strpljivo i mirno presjedili na klupi, trenera čiji glas nismo čuli.
Valerija Lobanovskog, na primjer!
Stavovi izneseni u ovome tekstu su stavovi autora i nužno ne odražavaju stav uredništva portala.
