Šest bodova i historijsko otvaranje kvalifikacija za veliko takmičenje sjajan je podvig, vrhunski! I na tome treba skinuti kapu, čestitati kompletnom stručnom štabu i svim reprezentativcima Bosne i Hercegovine!

Hoćemo li sada tako „opijeni“, još sa vjerovatnih šest bodova iz naredna dva kola ubjeđivati sebe da smo odjednom ponovo dobri i da sve u našoj igri funkcioniše besprijekorno i da sigurnim koracima gazimo ka Sjevernoj Americi? Nećemo i ne smijemo!

Nećemo zbog mnogo bolnih rana iz svježe prošlosti, jer stara narodna kaže „koga zmija ugrize i guštera se plaši“, a nas su proteklih godina „i gušteri ugrizali“, svaki po malo, luksemburški dva puta, prije skoro deceniju i onaj kiparski, ne tako davno i armenski, posebno bolan bio je skandinavski, sa Pukkijem i nezgodnim Fincima i to svaki put kad smo pomislili, evo nas, sad smo pravi, veoma brzo je nakon toga uslijedio težak i bolan pad. Ovog puta je nešto drugačije, jer će nam pravi ispit uslijediti protiv ozbiljnog protivnika kakav je reprezentacija Austrije, a do tada reprezentacija BiH mora biti snažna, kompaktna i organizovana kao ozbiljan tim.

Sreće smo imali ali nekad je treba i zaslužiti!

Ne kritikujemo, da odmah razjasnimo! Mada se nikome ne pravdamo, iako je ovdje nažalost postala uobičajena pojava da i ako ukažeš da nešto može i bolje, i ako to napišeš u momentu nacionalne opijenosti uspjehom, često budeš označen kao državni neprijatelj broj 1. Dakle,  analiziramo! Anailiziramo jer na to imamo puno pravo i zato što nam je to posao i zato što i kao svi volimo ovu reprezentaciju. Analiziramo jer smatramo da će možda neko i nešto pročitati i da će nam to donijeti nešto dobro.

Dobro iz svega je šest osvojenih bodova iz dvije utamice, ali onako hladne glave, treba biti iskren pa priznati da u našoj igri itekako postoji prostora za napredak, ne treba da se zavaravamo! Sreće smo objektivno imali i u nevjerovatno „domaćinskom“ suđenju u našu korist u Bukureštu kakvo na jednom gostovanju ne pamtim od kako pratim reprezentaciju BiH, a imali smo bogme i u prvom poluvremenu na Bilinom Polju kada će neko sa tribina dobaciti „ubiše nas ovi Portugalci sa Temua“. Sva sreća da je iza Vasiljevih leđa završila samo jedna lopta, da je bila koja više, teško bi se objektivno vratili u utakmicu, a ne treba podsjećati kako smo se proveli ne tako davno kada su Luksemburžani i Finci znali iskoristiti svoje prilike – za razliku od Kiprana sinoć.

Ali kao što smo i naveli, sreću treba i zaslužiti a ovi momci su je ovaj put zaslužili ako ništa nevjerovatnim zalaganjem, borbom do posljednjeg atoma snage, što ranije nismo viđali. I ako ćemo nedje i pripisati selektoru zaslugu, onda je ona definitivno u tome. A kada se boriš i daješ sve od sebe onda ti se negdje vratiti mora. Ne tako davno iz sličnih dvomeča izlazili smo bez osvojenog boda, a sada sa velikih šest i upravo to je baza, upravo to je put i pravac, temelj za sve ostalo. A da bi sve ostalo nakon čvrstog temelja bilo kvalitetno, e tu je potrebno i znanja i kvaliteta, a nerezonske odluke ponekad mogu „srušiti kuću“ sve do temelja!

Izmišljati toplu vodu zaista nema potrebe – Papetu se obilo o glavu, ne mora i Barbarezu!

Zaista nećemo ulaziti u taktićku odluku prve utakmice jer bi bilo nefer i nepošteno, pogotovo jer je ona donijela visoki presing i polučila rezultat u prvom poluvremenu. Ali izlaskom Džeke u drugom dijelu utakmice u Rumuniji, objektivno gledajući, nismo ličili ni na šta i branili smo se do posljednjeg sudijskog zvižduka. Na terenu nismo imali niti jednog igrača koji može smriti i zadržati loptu, a jedini koji bi možda i mogao presjedit će na klupi cijelu večer – pogađate, riječ je o Harisu Hajradinoviću koji je to najbolje demonstirao protiv Kipra.

Elem, tri boda na vrućem gostovanju pred više od 50 000 domaćih navijača je fenomenalan uspjeh, ma kako da ste došli do istog i tu nam preostaje samo čestitati i pokloniti se!

Iako favoriti, revanš u Zenici dočekali smo sa blagom dozom strepnje i svi su se pitali samo jedno – da li će igrati Džeko, valjda svjesni da će Demiroviću biti teško samom u napadu i da je Baždar još uvijek nema dovoljno iskustva. Pa stoga čudi zašto riskiranje po samoj objavi spiska i izostavljanje Harisa Tabakovića, napadača Hoffenhima. Srećom pa nam se nije obilo o glavu, ali takva bespotrebna riskiranja u budućnosti nam zaista ne trebaju. Nije da se zbog sličnih stvari nismo opekli i u prošlosti kao onomad kada je Pape u Izrael odlučio otputovati bez napadača iako je u sjajnoj formi imao tada Milana Đurića. Tadašanja Sušićeva tvrdoglavost i izraelska trica u našoj mreži, koštale su ga posla. A nas vjerovatno odlaska na Euro. Dakle, sa spiskom ako ne moramo, toplu vodu ne treba izmišljati.

Pregršt nerezonskih odluka i grešaka koje selektor mora analizirati i priznati – za nauk i budućnost

No, vratimo se ponovo na protekli dvomeč! Već nekoliko minuta nakon pobjede u Rumuniji, obuzeo nas je strah od naše stare boljke „spojiti dvije dobre utakmice u tri dana“. Svjestan je očito toga bio i novinar državne televizije pa će u skladu s tim postaviti pitanje selektoru koji će odgovoriti baš onako kako je trebalo:  „Zato sam ja tu“. I djelovalo je to uistinu umirujuće pa smo utakmicu s Kipranima dočekali puno lagodnije.

A onda svako ko iole prati fudbal i zna fudbalski sabrati „dva i dva“ mogao je ostati blago rečeno šokiran sastavom i postavkom na Bilinom Polju!

Iako nas je selektor uvjeravao „da je on zbog toga tu“ i da nema razloga za brigu, na teren su ponovo kao stoperski par izašli umorni i teški od borbe za rumunskim napadačima Radeljić i Barišić, potpuno nejasno i nerezonski je bilo ostavljanje Nikole Katića još jednom na klupu u momentu kada nam  je trebalo osvježenje ali i kvalitet, što će se pokazati tek njegovim ulaskom u drugom dijelu.

Amar Dedić ponovo je, vjerovatno drugi put u karijeri (prvi put tri dana ranije u Bukureštu) zaigrao na poziciji lijevog krila i pokazao da to ne može igrati jer je on bek! I nadamo se da je to selektor mogao uvidjeti. Njegov lični talenat i to što je na svoju individualnost kreirao par ozibljnih napada je sasvim ok, ali za sve ostalo Dediću je mjesto na beku, a sve ostalo samo mučenje.

I zaista je teško razumjeti zašto i zbog čega Dedić na krilu kada je objektivno mogao zauzeti svoju poziciju desnog bočnog. Da, tamo jeste bio sjajni Arjan Malić kojem je na 19 godina stavljen ogroman teret na leđa da u tri dana igra dvije veoma bitne utakmice. Čak i u svom Sturmu, Arijana se dozira polako i pametno. I stoga čudi selektorova odluka u momentu kada je trebao osvježiti ekipu da Malić počne na beku umjesto puno iskusnijeg Dedića koji se patio na neprirodnoj poziciji.

I ako je Dedić kao dešnjak igrao lijevo krilo tek drugi put u karijeri, onda je Haris Hajradinović kao ljevak možda prvi put zaigrao uz desnu aut liniju, gdje se u prvom dijelu vidno mučio prebacujući na lijevu svaki put kada centaršutom pokuša pronaći nekoga od saigrača.  I uz sve to, ispred sebe je imao čvrstog i jakog Malekidsa protiv kojeg nije mogao „jedan na jedan“.  Sve i da razumijemo zašto se selektor odlučio na Dedića i Hajradinovića na krilnim pozicijama u formaciji 4-2-3-1, teško je shvatiti zašto su igrali na suprotnim stranama.

I dok su Kiprani imali nevjerovatnu tranziciju u prvom poluvremenu u najmanju ruku kao da je na Bilino Polje stigla ekipa Portugala, Barbarez je na klupi držao možda jedinog igrača kojem krilo jeste primarna pozicija i koji trkom i igrom „jedan na jedan“ može odgovoriti na kiparske napade i napraviti višak.  Riječ je o Amaru Memiću koji je u ono minuta što je dobio u Bukureštu pokazao da može i da zna, a tri dana kasnije presjedit će kompletnu utakmicu na klupi. Pomalo čudna odluka.

Ako na krilima nismo mogli baš ništa, onda smo katastrofalni bili tek u sredini. Osim Šunjića koji nas je spašavao i pokrivao ogroman dio terena, ostatak veznog reda djelovao je potpuno bezidejno.

Alibi igra Benjamina Tahirovića bez voljnog momenta, energije ili pokušaja da se lopta prebaci na suprotnu polovicu tek je bila posebno bolna. Lijepo je od selektora što je Tahiroviću vjerovao kada je bio otpisan u Ajaxu, lijepo je i što mu je pružio ponovo šansu pokazavši mu da mu i dalje vjeruje. Ali sada kada je našao stabilan klub, red je da Tahirović to i vrati i da isključivo svojom igrom i zalaganjem zasluži mjesto u prvih 11, a to ruku na srce nije bio slučaj u posjednje dvije utakmice.

Iako nam je nedostajao igrač u sredini koji će povezati redove i žargonski rečeno „stati na loptu“ ali i povezati linije, još je zanimljivije istaći da naš jedini igrač koji to može, igrao je na desnom krilu (Hajradinović), a na prednjem veznom Armin Gigović koji to nije, a koji je upravo u Bukureštu solidno zadovoljo baš na poziciji uz desnu aut liniju, iako mu ni ona nije primarna.

I tu opet ostaje potpuno nejasno, zašto bez Hajradinovića na prednjem veznom što mu i jeste prirodna pozicija, a bez Gigovića desno za što je u Bukureštu dobio prolaznu ocjenu. Nerezonski i teško za objasniti.

Takva kompletna postavka bila je savršen recept za harakiri, koji se srećom nije dogodio.

Selektor uviđa svoje greške i to je ono što nas može radovati – nadamo se!

U drugom poluvremenu gledali smo jednu potpuno drugačiju Bosnu i Hercegovinu i ono što nam daje nadu za optimizam jeste da su selektor i stručni štab očito uvidjeli svoje greške za koje srećom nije bilo prevelike kazne osim upozoravajućeg gola na kraju prvog dijela, možda i u najboljem momentu za naš tim!

I tek onda kada je Hajradinović „došao na svoje“ zagospodario srcem veznog reda što najbolje umije i zna, naš tim je dobio krila! Posebno u momentu kada će se Dedić vratiti tamo gdje kao dešnjak i pripada uz desnu aut liniju, a lijevo pokrivati Burnić koji je ljevak.

Dvojac Šunjić-Hajradinovč tada u veznom redu djelovao je besprijekorno i sigurno, a Nikola Katić svojim je ulaskom donio sigurnost u zadnju liniju. Istina, možda smo mogli vidjeti i Amara Memića, ali očito je kako se selektor na lijevoj strani odlučio za Burnića zbog njegovih defanzivnih karakteristika i to je sasvim pošteno.

Raduje nas činjenica da je selektor očito uvidio sve greške iz prvog poluvremena koje su mogle izuazvati katastrofu koja se ovog puta, srećom nije dogodila. A sreću treba i zaslužiti!

Iskreno se nadamo da će selektoru i stručnom štabu prvo poluvrijeme protiv Kipra biti za naum i dugo sjećanje kako više ne može i ne smije, niti u snu!

Čeka nas dvomeč sa San Marinom koji je idealna prilika da se tim dodatno uigra protiv objektivno daleko slabijeg protivnika, a onda u grotlu Bilinog Polja dočekati Austriju po narodski rečeno sa maksimalno „utegnutnim“ i „dotjeranim“ timom u svim linijama, bez nepotrebnog kalkulisanja, izmišljanja pozicija i tople vode. Pobjeda protiv Austrije širom bi nam otvorila vrata Svjetskog prvenstva naredne godine i sve mora biti usmjereno ka tom pravcu!

Mirza Kusturica