Piše: Saša Ibrulj (baraz.co)
Bosna i Hercegovina je na otvaranju novog ciklusa za protivnika imala Estoniju, a izabranici Mehmeda Baždarevića prvih devedeset kvalifikacionih minuta za Rusiju su odradili upravo onako kako je i trebalo – rutinski. Zreo i odgovoran pristup bili su dovoljni da BiH iskoristi i naplati ogromnu prednost u kvalitetu u odnosu na protivnika. Konačnih 5-0 dobri su za samopouzdanje i vjetar u leđa, a da u suštini nisu otkrili previše Belgijancima i Grcima, ozbiljnim rivalima u borbi za Rusiju.
Stara narodna poslovica o puhanju u jogurt bila je aktuelna među reprezentativcima posljednjih dana. Prošlu smo kampanju otvorili harikirijem protiv Kipra i sebi u startu ne samo umanjili šanse za uspjehom, nego i uništili dobru atmosferu nakon Svjetskog prvenstva. Sušić je tada ismijavao Kiprane, propustio ih skautirati u Puli, a Baždarević je bio dovoljno pametan da nauči na njegovoj grešci. Protivnik je ovaj put dobro snimljen, a siroti Magnus Pehrsson realno nije imao čime iznenaditi svog protivnika na drugoj strani. Na teren je poslao gotovo identičnu ekipu koja je igrala protiv Malte – kapiten i njihov najpoznatiji igrač Ragnar Klavan nije mogao biti nekakav as iz rukava, a uslovno rečeno, iznenađenje je bio tek Levadijin Ilja Antonov ispred iskusnog Aleksandra Dmitrijeva.
S druge strane Baždarević i igrao na kartu rutine i stvari je postavio relativno ziheraški, bez pretjeranog komplikovanja. U sistemu 4-4-2 odradio je većinu prijateljskih utakmica, nešto i u prošlim kvalifikacijama, a s njim je imao dovoljno prostora da na teren pošalje i Džeku i Ibiševića, s krila dobije ofenzivnog Višću i Lulića, a loptu u sredini preda Miralemu Pjaniću. Jalovog protivnika najbolje je napasti, a ovaj sistem davao mu je dovoljno opcija. Jednostavno, bez eksperimentisanja, onako kako bi većina izdiktirala i da ih zaustavite na ulici.
U ovakvim utakmicama, u kojima je jasno da je kvalitet na strani Bosne i Hercegovine, daleko je najvažniji pristup i koncentracija, a to su ovaj put Zmajevi odradili savršeno. Opekotine od vrelog mlijeka ostavile su posljedice, pa smo od prve minute – dobro, ne baš i svih devedeset, ali to je i logično – gledali rastrčanu, borbenu, disciplinovanu i odgovornu reprezentaciju BiH, koja ništa nije prepuštala slučaju. Rutina je došla kao posljedica toga; relativno lako je BiH došla u vodstvo u sedmoj minuti, nije povlačila ručnu nego je zabila i drugi do poluvremena (Džeko, s penala), a onda u nastavku nakon pola sata u kojima se igra umrtvila, zadali konačni udarac koji u konačnici ne znači previše za borbu za Rusiju, ali znači za okruženje oko reprezentacije.
Jasno, ovako uvjerljiv trijumf na početku kvalifikacija izuzetno je važan, ali ostaje pitanje šta nam je konkretno pokazala utakmica sa Estoncima? Prije svega, odmah treba povući ručnu. Ovakva Estonija – ma koliko smo se bojali i ma koliko nas je podsjećala na Kipar – nije nikakvo mjerilo za ozbiljne protivnike koji nas čekaju. Norma jeste ispunjena, ali za pravi rezultat letvicu ćemo morati preskočiti na mnogo većoj visini.
Ipak, nekoliko je pozitivnih stvari koje se ne mogu ignorisati. Dobar pristup već smo apsolvirali, ali ono što raduje je da je ovaj put reprezentacija izgledala mnogo organizovanije i strpljivije u napadu. Nermin Šabić je u studiju BHT-a forsirao činjenicu da smo zabili iz četiri prekida, ali ono što nije primjetio je da je da smo stvorili desetak izglednih šansi, da je u svih pet golova začetnik akcije bio naš najkreativniji igrač Miralem Pjanić, te da smo planski širili protivnika, imali puno veću dubinu u napadu nego li je to bio slučaj u prošlim kvalifikacijama i umjesto ispucavanja centaršuta iz svakog dodira na krilu ustvari čekali i stvarali prave prilike.
Upravo je uloga Miralema Pjanića ovaj put bila onakva kakva bi trebala biti uvijek – ključna. Činjenica da smo igrali s dva napadača i Lulićem i Višćom, a protiv jalovog protivnika, otvorila je ogroman prostor za Miralema koji je to znao iskoristiti. Za razliku od situacije kada u 4-2-3-1 igra na playmakeru, ovaj put je Pjanić od početka bio bliže lopti i u stanju graditi igru u pravom smislu te riječi. Opet, jasno je da protiv Belgije neće biti tolikog prostora, da će trebati odrađivati mnogo veći posao u defanzivi i da će mu trebati neko čuvati leđa, ali ovo je uloga u kojoj želimo gledati Pjanića, odnosno uloga u kojoj on najviše daje.
Činjenica da smo pregazili Estoniju gotovo sa pola snage ustvari bi trebala biti najveći Baždarevićev dobitak. Bonus na tri boda je sjajna atmosfera i pozitivan uticaj na publiku; zaslužio je selektor pohvale i zbog napretka na organizaciji igre i odličnom skautiranju protivnika, ali najveći dobitak je, odnosno trebao bi biti, što smo protivnike – one prave, dakle Belgiju i Grčku – ostavili da tapkaju u mraku i zaveli na pogrešan trag. Jer, realno je da ovo nije sistem koji može funkcionisati u Briselu; neka njegova varijacija možda, neka njegova prilagodba protivniku i čitavoj situaciji, ali u svakom slučaju nešto potpuno novo i drugačije.
Ostaje i dalje fakat da je BiH selekcija sa tri do četiri odlična igrača i ostatkom koji je tek prosječan; to je tim koji se mora prilagođavati protivniku. Ovaj put se Baždarevićeva ekipa savršeno prilagodila lošijem protivniku, a za mjesec dana će protiv sebe imati realno boljeg i trebati će potpuno drugačiji recept kojeg će trebati pisati po njemu. Zato bi pucanje u vlastitu nogu sada bilo upadanje u euforiju i pretvaranje ove pobjede u bilo šta osim rutinski odrađenog posla.
Vremena za dublje analize ima dovoljno, ali prvi utisak je solidan. Da se razumijemo, nije ovo bilo ništa spektakularno, fenomenalno ili fantastično, ali nije ni trebalo biti. Trebalo je biti dobro i bez previše muke, i to je i bilo. Napravljen je prvi, za navijače atraktivan, za nas drugačiji i zanimljiv, ali i dalje samo jedan korak u utrci za Rusiju. A kvalifikacije su uvijek maraton a ne sprint
