Pula, definitivno nije nogometni grad. Po čuvenoj “Areni”, po filmskim festivalima je na daleko poznata. Mene, ipak, Pula asocira samo na jedno ime, na sportskog velikana, na “Muhameda Alija” s ovih prostora.
Pula = Mate Parlov!

Ima nekih dvadesetak godina kada smo jedne ljetne noći, Sejo Halilović, Renato Marković, Edo Valjevac “tulumarili” i zatvarali pulske kafane od Vodnjana do Medulina. Halilović je tada bio veznjak Dinama, Marković, napadač Orijenta, a Valjevac, trener, menadžer, biznismen. Ja sam, kao i sada, sportski novinar “terenac”.

Sjećam se da smo zvali sve redom i hvalili se kako sjedimo s bokserskim velikanom. Malo nam je ko povjerovao, pa smo posuđivali Edin mobitel i zvali koga smo stigli. Halilović je negdje pred zoru nazvao Osmu, svog oca, koji je bio Matin “fan”. Prethodno je Parlovu dobro “veselom” Sejo napisao tekst šta će reći Osmi Haliloviću kada ga probudi.

– Osmo prijatelju, ovdje Mate Parlov. Ne zamjerite što vas zovem ovako kasno….

Potom je bacio pogled na Titin sat, koji mu je Maršal poklonio, a on ljuborno pokazivao, pa se ispravio.

– Ustvari, dosta rano vas zovem. Sjedim s vašim Sejom…

Taman kada je želio da mu da Seju na telefon prekinula se veza. Sejin otac Osmo mislio je da ga neko zeza.

Sutradan je iz Klokotnice nazvao svog sina Seju i pričao kako je sanjao da ga nazvao Mate Parlov.

– Predstavi se, pozdravi me lijepo. I kad je rekao da sjedi s tobom, ja sam znao da je neka zafrkancija pa sam pustio slušalicu. U snu čovjeku svašta dođe, pričao je Osmo Halilović, dok se njegov Sejo samo smješkao. Tek kada je donio ekskluzivne slike u Klokotnicu stariji Halilović je shvatio da nije san već java.

Koju godinu poslije zamolile me kolege i prijatelji s BHT da pokušam nagovoriti Parlova da dođe u Sarajevo. Da bude specijalni gost i stručni komentator s Kemom Balukovićem kada je Željko Mavrović boksao za svjetski pojas. U to vrijeme Mate je jednom u godini davao intervjue. I samo odabranim medijima i novinarima. Robert Matteoni, godinama prvo pero “sportskih novosti”, jedan je od rijetkih koji je u svako doba mogao pokucati na Matina vrata. I Dragan Nikitović Nikita, kojem je u teškom vremenu Parlov otišao u Beograd na sahranu.

Nije nas odbio Mate. Naprotiv. Došao je u Sarajevo, gledao s legendarnim Davorinom Popovićem i Ivicom Pekićem, meč visočkih karioka, šenlučio na Sedreniku, pjevao sevdalinke u “Relaxu”, u “Sarajci”… Sabahudin Topalbećirević Baho 24 sata je bio uz Matu. Koji je priznao da mu je posjeta Sarajevu napunila dušu.

Premda smo Pulu željeli predstaviti kroz nogomet i nogometaše, priča o Puli bez Mate Parlova ne bi imala smisla.

Premda ovo nije priča o Mati Parlovu, ali niti jedna posjeta nije mogla proći bez posjete njegovom kaffe baru “Mate”. I ništa nije kao kada je Mate tu. Kafić sad vodi njegov sin Matko.

Pulu smo posjetili zbog bh. nogometaša, koji trenutno nose dres Istre. Renato Gojković, dijete tuzlanske Slobode i bivši prvotimac Čelika na izvjestan način tretira se domaćin. Ulazi u treću sezonu, a promijenio je desetak trenera, od Igora Pamića, diva iz Žminja, preko Marija Tota, do Darka Rajić Sudara. I kod svih bio dobro tretiran.

Član Istre postao je odnedavno Dejan Maksimović. “Maksa” je igračku reputaciju stekao u Radniku iz Bijeljine, s kojim je osvojio Kup, u onoj jakoj generaciji, sa Samirom Memiševićem, Dušanom Hodžićem, Obradovićem, Šećerovićem i drugima.

Već u drugom kolu Maksimović je golom protiv Osijeka potvrdio da je istinsko pojačanje. Miljan Govedarica mogao bi se pridružiti Gojkoviću i Maksimoviću. Krilni napadač, koji se dokazivao u Slaviji, Slobodi, Olimpiku, te kroz nastupe u mladoj reprezentaciji, uvjeren je da će izboriti mjesto u početnoj postavi Istre.

Naš vodič kroz Pulu i domaćin je Elvedin Hadžić “Hadžija”. I on je nogometaš. I danas u četvrtoj deceniji života je aktivan. Igrao je za kakanjski Rudar, Mladost, visočku Bosnu. Živa je enciklopedija. Podsjeća nas da su dres Istre nosili Željina djeca Muamer Svraka i Nermin Zolotić.

Hadžija se najviše obradovao dvojici bh. asova, ali koji su bili samo u “tranzitu” kroz Pulu.

– Srce mi je bilo kao Trebević kada sam ovdje u džamiji vidio Muhameda Konjića i Vedina Musića. Evocirali smo uspomene iz dana kada su nosili dres s ljiljanima i kada je Musić igrao na bh terenima- priča Hadžija.

Dok smo pored pulske Arene šetali ka “Jupiteru”, kojeg drži izvjesni Banjalučanin, za čiji restoran treba navigacija da se ne izgubite, Hadžija prepričava komšijske derbije između Bosne i Rudara. Nismo željeli propustiti njegovo reportersko nadahnuće, pa smo tonski zabilježili “najavu” jednog takvog derbija.

– Ja sam živio i rastao uz Avazov Sport. Znalo se, utorkom i petkom nema doručka, već marka ide na trafiku. Sport je bio moj život. Dobijem od roditelja marku za sendvič, a ja dam za Sport. Eh, kakva su to bila vremena, vraća nas Hadžija u kasne devedesete godine.

Posjetili smo, za bh. prilike, pa i evropske, prekrasni stadion Istre, koji nosi ime “Aldo Drosina”, po čuvenom pulskom nogometašu. U obližnjem kafiću zatekli smo Aldu Bankovca, pulskog boema i najboljeg prijatelja Karla Anćelotija. I svi u Puli znaju da su Aldo i Karlo kao braća. Bankovca pamtim iz vremena kada je bihaćko Jedinstvo igralo u Evropi, a on radio na transferu Miroslava Dujmovića “strike” u slavni Milan. Umjesto na San Siro Dujmović je završio u zagrebačkom Dinamu…

Edu Valjevca svi znaju u Puli i Istarskoj županiji. Osamdesetih je godina došao kao mlad trener i trenirao žene, klince, seniore, od najnižeg do najvišeg ranga. Ima svoj porodični biznis, dok ga je sin Haris naslijedio u menadžerskim vodama. I Edo je Kakanjac, ljudeskara i, Puljani i Kakanjci kažu dobrotvor, humanista…

Tokom jednodnevne šetnje kroz Pulu nismo, nažalost sreli Asima Šehića. Trener je mlađih kategorija u Istri. Pitate se ko je Asim Šehić? Kako je kroz bh. reprezentaciju prodefiliralo igrača, kao kroz Pulu bh. izbjeglica ne čudi ako ga se ne sjećate.

Šehić je igrao za reprezentaciju kada je selektor bio Blaž Slišković. Imao je sreću da debitira protiv višestrukih šampiona, “glaskih pijetlova”. Protiv Francuske u Renu je igrao u finišu susreta, zatim dobio još jedan dva poziva i nestao. Selektori ga više nisu pozivali, iako je u to vrijeme bio jedan od najboljih napadača u HNL. Kasnije je igrao u Švicarskoj, a povrede su ga zaustavile u najboljim godinama, pa se odlučio za trenerski poziv. I slovi kao vrlo talentiran trener.

Još pedesetak igrača iz BiH, s manje ili više uspjeha nosilo je dres Istre. Jedan ima status igračke legende. Mirsad Omerhodžić. Strašan je to bio napadač. Samo rijetki znaju da je “Mirso” ili “Omer”, kako mu tepaju, bio kratko u stručnom štabu bh. reprezentacije. Bilo je to u mandatu Ćire Blaževića. Došao je stažirati uz Zmajeve. Omerhodžić živi na relaciji Istra, Francuska, Portugal. U ovim je zemljama kao igrač ostavio zapažen trag.

– Pula nije na kraj svijeta. Dođite češće, pogotovo sada kada su Gojković i Maksimović glavni igrači- poručio je na kraju naš vodič i prijatelj Elvedin Hadžić.

Pulu treba posjetiti zbog svoje bogate kulture, radi kultne Arene, historijskog naslijeđa, zbog nogometa. Titovi Brijuni su nešto što svakako trebate posjetiti. Evo, za Dinine fanove u petak je koncert nenadmašnog Dine Merlina. Ako posjetite Pulu, nemojte propustiti šansu otići u kafić “Mate”. Slike po zidu, snimci na tv plazmama, vraćaju vas u sedamdesete i osamdesete godina kada je Mate bio junak svih nas od Triglava do Đevđelije.