Hajdučka priča doživljela je svoju promociju u kraljevskom gradu Jajcu. Pored Ivana Gudelja, vrsnog fudbalera Hajduka i reprezentativca Jugoslavije, o knjizi su govorili ugledni bosanskohercegovački novinari Sinan Sinanović i Almir Šećkanović. Recenziju kolege Almira Šećkanović prenosimo u potpunosti:
PIŠE: Almir Šećkanović
Ivana Gudelja sam upoznao nedavno. Snimali smo jednu emisiju u studiju televizije na kojoj sam radio, a Ivan Gudelj je zahvaljujući sugestiji kolege Sinana Sinanovića došao da bude goste tog televizijskog show programa. Moj posao je bio da urednički i scenaristički pripremim tu dvosatnu emisiju, pa sam u toj pripremi pročitao Ivanovu knjigu koju večeras promovišemo, ali i pogledao dokumentarni film koji je na temu Ivanovog života snimila a kasnije i emitovala Al Jazeera Balkans.
U toj pripremi upoznao sam Ivana po prvi puta. Pripremao sam pitanja, gledao kako da napravim najbolje cjeline, da neki dijelovi Ivanovog života ne budu zapostavljeni, a drugi posebno naglašeni. Zatim je uslijedilo snimanje te emisije, a u ta dva sata Ivan je svojim odgovorima potvrdio status fudbalskog velikana, ali i izuzetno pametnog čovjeka. Njegove rečenice su skladne, jasne i sa direktnim porukama. Priznat ćete da nam u javnom prostoru, posebno sportskom, nedostaje takvih osoba, ali i rečenica.
I onda sam u pripremi ove promocije opet uzeo knjigu Hajdučka priča u svoje ruke. Fokus sam stavio na dio u kojem bivši Ivanovi saigrači i treneri govore o njemu. I prilikom tog čitanja, baš tog dijela u kojem fudbalski velikani govore o Ivanu Gudelju, uhvatite sebe kako uz blagi osmijeh odlutate u neka sretnija vremena ovog društva i sporta, u fudbalsku romantiku koja je očito vladala sedamdesetih I osamdesetih godina prošlog vijeka.
U tom dijelu knjige vidjet ćete kako većina saigrača i trenera Gudelja porede sa čuvenim Zanetijem, koji je ne tako davno nosio igru milanskog Intera. Za one mlađe, Gudelj i Zaneti su po svom okomitom driblingu najsličniji Cristianu Ronaldu. Ali zašto je Gudelj bio vrhunski fudbaler, po sposobnostima znatno prije vremena u kojem je igrao – baš kao Ronaldo ili Zaneti, Ivan je imao jedinstvenu sposobnost da pokriva ogroman dio terena. Bez njega ekipa izgleda skromno, pa čak i fizički slabo. Sa Ivanom na terenu ekipa izgleda kao najmoderniji njemački Pancer ili Tigar, spremna da pregazi protivnika. Mi u Bosni bismo rekli – Ivan je ljudina.
Ivan je i fudbalski genije. On je tokom svoje igračke karijere znao sve tajne fudbalske lopte. Baka Slišković u ovoj knjizi kaže da je bio majstor sličan njemu, ali fizički mnogo jači. Ćiro kaže da je tih godina sanjao da ga dovede u Dinamo kako bi nastavio svoju dominaciju sa plavom ekipom.
U knjizi je opisano kako je Ivan stigao u Hajduk. Kako je kao dječak došao u Split, a u glavi mu je ostalo njegovo rodno selo i briga o porodici. U knjizi ćete vidjeti i kako je sjajna ekipa Hajduka u kojoj je Ivan imao glavnu ulogu harala jugoslovenskim terenima. Naravno, treba se sjetiti da je to vrijeme sjajnih timova od Vardara do Triglava. Sarajevo je tih godina imalo Safeta Sušića, Husrefa Musemića, Predraga Pašića. Želju je predvodio Mehmed Baždarević. Zvezda i Partizan su imali pola reprezentacije, a Dinamo drugu polovicu. I ovi manji, uslovno rečeno, imali su vrhunske ekipe – Sloboda je imala Šećerbegovića i Kovačevića, ali i svoje solitere sa kojima je I Ivanu bilo teško. U NIšu se rađao Piksi Stojković. Jugoslavija je tih godina živjela svoj najbolji fudbalski život, a Ivan Gudelj je bio zlatnik na vrhu te krune.
Većina ljudi će reći – tragedija je kada neko završi karijeru zbog bolesti, posebno ako se to desi najboljem veznjaku, reprezentativcu, maestru koji je trebao da potpiše za Real iz Madrida. Ja bih rekao da je tragedija sama bolest, bez obzira koga ona pogodila. Mi danas živimo u vremenu kada je puno više ljudi u stanju potrebe, pogođeni bolesću ili nekom tegobom. I to su sve tragedije oko nas. Ivan Gudelj je imao sudbinsku nesreću da dobije hepatitis koji ga je spriječio da nastavi sjajnu karijeru, ali Ivan Gudelj je pobijedio tu bolest. Ivan je bio primoran da temeljito promjeni svoj život, da odustane od nekih snova, ali I da se posveti drugima. NIje li to pobjeda. Jer, koliko god bilo teško Ivan je pokazao da postoje I drugi izazovi i stvari u životu koji podjednako, poput fudbala, mogu izmamiti radost I osmijeh na licima ljudi. Jedna od tih stvari je I ova večerašnja promocija.