Piše: Mladen Bošnjak
Dvanaest je godina prošlo kako sam se s navijačima Izviđača zaputio u Velenje, na prvu utakmicu četvrtfinala kupa EHF-a. Ispred ubave Rdeče dvorane dočekao nas je Mirko Mišetić, sjajni nogometaš ljubuške Sloge, ljubijskog Rudara, i velenjskog mu imenjaka. Navijao je za Izviđač. Odličnu atmosferu i dobro raspoloženje nije pomutio poraz od šest golova razlike, jer smo čvrsto vjerovali da ćemo ih nadoknaditi. Vjerovali smo našim igračima,Ćavaru,Sušiću, Terzi, Denisu…, ali ponajviše Stanislavu Muciću, apsolutno prvom imenu bosanskohercegovačkog rukometa.
U uzvratnoj utakmici, u fantastičnoj atmosferi, pobijedili smo Gorenje s osam golova razlike i napravili povijesni uspjeh. I danas vidim nevjericu na licima slovenskih navijača, mislim da još uvijek proklinju srbijanske suce Stanojevića i Višekrunu. A oni su nam, suci dakle, pomogli. Ruku na srce. Stanislav Mucić i Josip Glavaš bili su prejaki autoritet čak i za poslovično oprezne Slovence. Mirka Mišetića razdirali su podijeljeni osjećaji: Velenje je dom, a Ljubuški srce…
U polufinalu smo bezbrižno pjevali. Mirza Džomba je predvodio prejaki Ciudad Real. No, zlatnim se slovima pisala povijest ljubuškog rukometa. Takvim slovima piše se i danas, mada statiramo u SEHA ligi. Upravo nas je deklasirala ekipa Gorenja. Osvetila se za čistu rukometnu poeziju izrecitiranu prije 12 godina na parketu Gradske dvorane. Upravo nam je Gorenje ukazalo na potrebu rekonstrukcije Izviđača.
Momčad je najstabilniji i najpotentniji dio kluba. Uprava nije na nekadašnjoj razini, ali nije ni problematična. Struka je najtanji dio, nažalost. Osim Zdenke Grbavca, solidnog trenera, stasalog uz trenerske legende, u stručnom štabu nema ništa vrijedno razine trenutne momčadi Izviđača. Nema nikog tko bi bio i najmanji autoritet igračima oko čijih se kapija šuljaju menadžeri velikih klubova. Previše je tu socijalnog kadroviranja, previše jaranskog, rodijačkog… Prema tome i laičkog. Ima li uprava snage i mogućnosti reagirati u trenutku kad je momčad nadrasla struku? To je ključno pitanje!
Tada je, te 2005-e, oficijelni spiker bio kolega Mile Kraljević koji je imao istančan osjećaj kad treba „uletjeti“, koji je bio, i ostao, duhovit, koji je u Gradskoj dvorani praktično brendirao svoj nadaleko poznati „dubarli“ glas. Kad smo se vraćali iz Velenja, negdje iza 3 sata ujutro, Mile se prenuo u autobusu, na parkingu čuvenog restorana negdje u Lici. Oduševljen, vrisnuo je: Bogami, Macola!
Danas se za mikrofonom neartikulirano dere nekakav mladac, vjerojatno osokoljen članstvom u stranačkoj mladeži, bez ikakva rezona i praćenja ritma rukometne igre. Dakle, i taj dio treba „rekonstruirati“. Navijači su standardno dobri, već 60 godina. Njima ne treba nikakvo tumbanje.
Mora se nešto promijeniti. Ne vrijedi oportuna floskula da je važno stjecati iskustvo, da je dobro biti „u izlogu“, da je mladi igrači imaju sjajnu priliku, itd. Nije lijepo gledati svoj klub na zadnjem mjestu, bez obzira o kojoj se ligi radi, nije lijepo završiti sezonu s jednom jedinom pobjedom… Bez obzira što će klupski uhljebi i miševi reći da je sve to skupa ogromni uspjeh. Mjereno s njihovim kapacitetima, možda i jest!
