Danas maksimirski stadion u Zagrebu prima nešto više od tridesetak hiljada gledatelja, no zdanje na istočnom dijelu grada znalo je posjetiti i šesdesetak hiljada ljudi. No, malo ljudi zna kada se na maksimirskom stadionu dogodio rekord posjećenosti.
Dinamove utakmice znalo je nerijetko u derbijima protiv Hajduka, Crvene zvezde ili Partizana gledati više od 60 hiljada navijača, no Maksimir nikad nije bio pun kao 19. jula 1973. godine. Tada je na kvalifikacijskoj utakmici Zagreba i Osijeka za plasman u Prvu ligu bilo i 70 hiljada gledatelja. Uostalom, jedan podatak dovoljno govori – za tu utakmicu prodano je 64.138 ulaznica. Do današnjeg dana to je najposjećeniji sportski događaj u Hrvatskoj.
Možda izgleda čudno zašto je toliko ljudi došlo na jednu, ruku na srce, drugoligašku utakmicu. No, vremena se mijenjaju i ako danas tako nešto nije moguće prije više od 40 godina to je bilo lako ostvarivo. I Zagreb i Osijek te su sezone bili sjajni u drugoligaškoj konkurenciji. Kvalifikacije su bile teške, Osijek je završni dvoboj sa Zagrebom izborio pobjedom protiv Prištine. Zagreb je do zadnje runde i nadmetanja s Osijekom morao preskočiti Famos iz Hrasnice. U dvoboju Zagreba i Famosa, zamislite, na maksimirskom stadionu bilo je 50 hiljada gledatelja.
Zagreb i Osijek u međusobnim dvobojima morali su tako odlučiti ko će u Prvu jugoslavensku ligu. Zbog velikog zanimanja navijača nije dolazilo u obzir da Zagreb uzvratnu utakmicu igra na svom stadionu u Kranjčevićevoj ulici. U prvoj utakmici u Osijeku i na danas znanom Gradskom vrtu bilo je čak 20 hiljada gledatelja. Ta utakmica u Osijeku bila je odgođena za dva dana jer se kompletna ekipa Osijeka otrovala hranom. U zanimljivom osječkom dvoboju pogodaka ipak nije bilo. Osijek je u četiri godine po treći put igrao kvalifikacije za Prvu ligu i navijače slavonskog kluba nije napuštala nada da u Zagrebu na uzvratnoj utakmici mogu napraviti iznenađenje i konačno se dokopati prvoligaškog društva.
U Zagreb je tih ljetnih dana iz Osijeka krenulo – 30 hiljada navijača. Ivica Grnja, član te generacije nogometaša Osijeka prisjeća se:
– Takva utakmica valjda se igra samo jednom u karijeri. Stadion je bio načičkan ljudima, igralo se kao u grotlu. Nažalost, završilo je 2-2 i prema pravilima morali su se šutirati jedanaesterci. Mi smo u tome bilo lošiji. U Prvu ligu ušao je Zagreb. Naših 30 hiljada navijača u plaču su napustili stadion.
Utakmica je zaista bila dramatična. Najprije je poveo Zagreb, pogodak je postigao Pero Močibob u 30. minuti. Zagrebovi navijači gromoglasno su slavili sve do 55. minute kada je Ljupko Petrović izjednačio, a u 65. minuti Bašić je doveo Osijek u vodstvo.
Sada su po tribinama plesali i pjevali Osijekovi navijači. No, pred sam kraj utakmice Močibob je postigao još jedan zgoditak, za konačnih 2-2. I moralo se pristupiti jedanaestercima. Na tribinama je ključalo. Za Osijek su pogađali Lj. Petrović, Lončarić i Rupnik, a Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić za Zagreb. U junaka utakmice se prometnuo Zagrebov golman Horvat obranivši udarce Milića i Bašića.
– Takvo slavlje Zagreb nikad nije vidio, ljudi su se vozili po krovovima tramvaja i pjevali. Grad je znao proslaviti ulazak još jednog kluba, uz Dinamo, u Prvu ligu, sjeća se Drago Rukljač.
Vrijedi se prisjetiti i imena s te epske utakmice. Za Osijek su igrali pod vodstvom trenera Milana Antolkovića: Dugalić, Iličin, Dumančić, Milić, Lončarić, Rupnik, Čordaš, Bašić, Lukačević, Lj. Petrović i Žutelija, ušli su još Lončar i Grnja. Zagreb je igrao u sljedećem sastavu: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek, nastupili još Hušidić i Bakota.
Jedan novinar inspirativno je napisao izvještaj s te utakmice. “Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoje superspektakularno finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš – Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo smaku svijeta, izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca. Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele tačke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive – Franjo Horvat. Odličan, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv zlatne rezerve i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio.”
Danas su i Zagreb i Osijek hrvatski prvoligaši. Čije utakmice jedva pogleda i hiljadu ljudi… A na utakmicama Dinama betonska grdosija zjapi najčešće prazna. Što bi današnje vodstvo Dinama dalo za ovakve posjete?
Izvor: Sportska.revija.hr
