Piše: Nedim SALIHAGIĆ
Zlatno doba italijanskog fudbala smatra se period 90-tih godina, kada su fudbalske zvijezde cijelog svijeta stizale u najprestižnije takmičenje tog vremena. Zbog velike koncentracije kvalitetnih igrača i novca neki su tvrdili da je lakše osvojiti Ligu prvaka, nego tadašnju Seriu A. Takav period je neosporno morao ostaviti veliki trag na fudbalsku historiju, tako da se i danas prepričavaju neke bitne utakmice, sezone, golovi i timovi. Jedna od utakmica koja se smatra kultnom odigrana je 1999. godine u Rimu na stadionu Olimpico, a akteri su bili tada aktuelni prvak Milan, i glavni izazivač za Scudetto, ekipa Lazia.
U sezoni prije Milan se uspio okititi 16. naslovom prvaka Italije, a glavni pratilac je upravo bio Lazio. Bogati gazda Sergio Cragnotti nije sjedio skrštenih ruku. Želja za Scudettom u plavo-bijelom dijelu Rima bila je velika, pa je u tu svrhu u prelaznom roku uloženo dosta novca, čime je ionako respektabilan igrački roster Lazia dodatno osnažen. Tih godina se dodatno rasplamsao rivalitet između Lazia i Rome. Oba rimska velikana željela su biti prvi koji će nakon dugo vremena dominacije klubova sa bogatog sjevera Italije, vratiti Scudetto u prijestolnicu.
Sastav Lazia za meč sa Milanom izgledao je ovako: Marchegiani, Favalli, Mihajlović, Nesta, Negro, Veron, Almeyda, Simeone, Conceicao, Bokšić i Salas, a na klupi su bili Ballotta, Pancaro, Sensini, Gottardi, Stanković, S. Inzaghi, R. Mancini. Trener ekipe bio je legendarni Šveđanin Sven Goran Eriksson. Ako ovim imenima dodamo i motora ekipe Pavela Nedveda koji nije konkurisao za ovaj meč, onda se sa pravom možemo zapitati koliko bi ona vrijedila u sadašnjem vremenu kada su cifre transfera vrtoglavo porasle. Odgovor na takvo pitanje nikad nećemo dobiti, ali sigurno je da je danas malo timova koji raspolažu napadom kakav je bio Bokšić – Salas – S. Inzaghi – R. Mancini. Vezni red je priča za sebe, tri tadašnja argentinska reprezentativca – Veron, Simeone i Almeyda – danas bi zasigurno mogli birati klub u kojem će igrati. Doista, predsjednik Sergio Cragnotti tih godina nije žalio novac da od Lazia napravi mega ekipu koja će konačno postati prvak Italije, što u to doba u Italiji nimalo nije bilo lahko.
S druge strane, Milan se u sezoni 1998/1999 okitio naslovom prvaka Italije, što je bilo poprilično iznenađenje s obzirom na jačinu i ulaganja konkurencije koja su bila nešto veća od Milanovih u tom trenutku. Šampionsku generaciju sa klupe je predvodio, do tada nepoznat široj fudbalskoj javnosti, bivši trener Udinesea Alberto Zaccheroni. Sa sobom je doveo i golgetera Olivera Bierhoffa, kao i defanzivca Thomasa Helvega. Te godine, bez skupih pojačanja i velikog trenerskog imena na klupi, Milan je prvi prošao kroz cilj, ostavljajući iza sebe, barem na papiru, mnogo jaču konkurenciju. U novu sezonu se opet ušlo poprilično skromno što se tiče pojačanja, pa je bilo jasno da će, pored Lazia i Juventusa, odbrana titule biti gotovo nemoguća misija.
Milan je dvoboj na Olimpicu dočekao u idućem sastavu: Abbiati, Costacurta, Ayala, Maldini, Guly, Albertini, Ambrosini, Serginho, Guinti, Shevchenko, Weah, dok su na klupi ostali Rossi, Helveg, N´Gotty, Sala, Gattuso, Leonardo i Bierhoff. Tim je predvodio već spomenuti Alberto Zaccheroni.
Utakmica je sama po sebi ponudila pravi spektakl na terenu, mnoštvo šansi, golova i preokreta – ukratko, sve najbolje što fudbal može da ponudi u jednoj utakmici. Kao što svaki veliki trenutak ili događaj ima svoje glavne protagoniste, tako je i duel na Olimpico stadionu imao svog heroja. Te noći glavnu ulogu je imao jedan Ukrajinac, koji će u narednom periodu dostići planetarnu slavu. Upravo te 1999. godine Andriy Shevchenko je stigao iz Dynamo Kieva u Milan, a njegova igra u ovom klubu bit će obilježena brojnim trofejima, kao i indvidualnim nagradama.
Lazio je u dinamičnoj utakmici stekao prednost od 3:1, ali nakon toga nastupio je „one man show“ Andriya Shevchenka koji će za 25 minuta postići 3 gola, i time Milan dovesti na prag pobjede u grotlu Olimpico stadiona. Lazio je do kraja utakmice uspio poravnati rezultat na 4:4 preko Marcela Salasa, čime je stavio tačku na utakmicu koja je upisana u anale svjetskog fudbala.
Sezona 1999/2000 se smatra jednom od najboljih u bogatoj historiji nebesko plavih iz Rima. Uspjeli su se okititi naslovom prvaka Italije, čime je Scudetto konačno opet stigao u prijestolnicu. Riznicu trofeja u toj sezoni podebljali su i osvajanjem Kupa Italije i Super Kupa Evrope nakon što su u finalu bili bolji od Manchester Uniteda. Milan je sezonu zavšio kao treći, ali je tu sezonu „dobio“ Andriya Shevchenka koji će biti zvijezda vodilja za sve buduće uspjehe crveno-crnih iz grada mode.
