Piše: Sinan Sinanović

Ne pamti se da je jedan četrnaestogodišnji dječak iz Luksemburga, a svakom tamošnjem talentiranom nogometašu san je igrati u “Ligi petice” odbio poziv bundesligaša. I ne bilo kojega bundesligaša.

Uradio je to Miralem Pjanić. Bilo je to prije 18 godina. Mire je tada bio najveći talent koji je igrao u Luksemburgu. Kao dvanaestogodišnjak igrao je za U15, kao kadet, nastupao je u juniorima… Nikad s vršnjacima.

Ovo je rođendanska priča o Miralemu Pjaniću, veznjaku Barcelone na posudbi u Bešiktašu i reprezentacije BiH. Bh. internacionalac napunio je 32 godine. Stjecajem prilika nekoliko rođendana sam dočekao uz našeg asa, u porodičnom domu Pjanića, u Donjim Raincima, u Lionu, Kalesiji, Zenici…

Taj četrnaesti pamtim. Bio je poseban na neki način. U to vrijeme za Pjanića se zanimalo nekoliko evropskih klubova. Najuporniji bili su holandski, belgijski i francuski timovi.

Na razne su načine u “vrbovanju” nastojali pridobiti Miretove simpatije. Naprimjer, neki su “igrali” oko roditelja, pojedini nudili ocu Fahrudinu unosan posao. Treći su nudili sigurnost kompletnoj petoročalnoj porodici Pjanić. Skauti menadžeri i sportski direktori uključivali su Miralemove trenere iz Luksemburga, kao posljednji adut. Kojima je Mire puno vjerovao. I ništa nije pomoglo.

Najdalje je otišao Olaf Maršal, čuveni njemački reprezentativac i “ikona” Kaiserlauterna. Pregovore je tempirao na Miretov četrnaesti rođendan. Na neki način iznenadio sve Pjaniće. Koji nisu pridavali preveliku važnost rođendanima.

– Meni su važniji mamini rođendani. Slavim više njene nego svoje. Moja mama Fatima rođena je isti datum, 2. aprila, kada i ja- otkrio nam je tada Mire.

Maršal je znao i za Miretov i mamin rođendan, znao je i druge važnije datume u porodici Pjanić. U svoj “offic” Maršal je pozvao i roditelje, Čestitao je rođendan, poklonio mu Kaiserlauternov dres s brojem 14. I ne bilo koji. U to je vrijeme Nenad Bjelica, hrvatski internacionalac” bio glavna klupska vedeta. Valjda je naivni Olaf mislio time poslati poruku, kako igrači s balkanskih prostora mogu biti glavni i u Kaiserslauternu.

Nakon kurtoaznih čestitki, klupskih suvenira i drugih poklona, Maršal je želio dodatno poentirati. Mislio je da pred sobom ima dijele iz Luksemburga, a ne ponosnog Bosanca i Hercegovca.

– Mire, stotine hiljada djece iz ovog dijela Njemačke, želi i sanja da trenira i igra u Kaiserslauternu. Sve bi dali da nose ovaj dres. Mi, Kaiserslautern želi tebe- skoro pa povišenim glasom i “kiselim”osmjehom Maršal je pričao i gledao više u roditelje, a manje u Mireta.

Imat ćeš vozača, automobil, prevodioca…

Potom je Pjaniće proveo bogatom klupskom trofejnom salom gdje su dominirale Maršalove slike. Meni je za oko zapao Demir Hotić, napadač s ovih prostora, koji je ranih devedesetih godina bio i prvi klupski strijelac Kaiserslauterna.

Posebno impresivno je izgledao stadion, koji se dotjerivao za Svjetsko prvenstvo 2006. godine.

– Mire, sad će vas jedan od naših direktora povesti da pogledaš sportski centar i terene gdje igra omladinska škola- ispratio nas je Maršal do klupskog kombija kojim smo se odvezli do internata i sportskog kompleksa.

Maršal je ostao uredu pripremati ugovor. U svom je officu otkrio koje će sve privilegije uživati Pjanići “kad Mire potpiše ugovor”. To “kad” je bila mala sitnica najveća prepreka. Ispostavilo se nikad!

Nije se puno zadržao u obilasku terena i svih pratećih sadržaja, mada je nekome ko dolazi iz BiH to bio raj za oči. Nije previše pridavao značaju dobrodošlici klupskog direktora koji mu je pričao šta ga sve čeka kada dođe u Kaiserslautern.

– Imat ćeš svog vozača, prevodioca, trenera… Sve što treba…

Klupski činovnik nije ni znao da Mire već govori njemački i francuski. Uz luksemburški. Na pregovorima je šutio, ne zbog toga što ne razumije, već zato to je želio ispoštovati molbu da dođe na pregovore, premda je već ranije odlučio da će u Metz.

U Henesovoj vili

Iskreno, navijao sam za Bundesligu. Za Kaiserslautern, ali mi je Mire tek u Torinu priznao zašto je odbio Maršala,

– Nikad me Bundesliga nije zanimala. Ni tada, a ni kasnije kada me zvao Bajern, otkrio je Mire.

Da, Pjanića je, doduše kao “gotova” igrača lovio Uli Henes. Kako je Mire umjesto Kaiserslauterna izabrao Metz, skauti i menadžeri su bili uporni. Znali su za svaki zarez njegova ugovora. Kada je Mire iz Metza otišao u Lion, negdje “na pola” ugovora Henes je, prije nego će otići u zatvor, pozvao Fareta i Mireta u svoju vilu.

Henes nije imao potrebu da objašnjava šta u Njemačkoj znači Bajern, više je pričao o “sitnim” detaljima mogućeg ugovora. Henes je nešto ranije u “smekšavanje” poslao Fostera. nekadašnjeg njemačkog reprezentativca, koji se bavio menadžerstvom.

I dok je Henes pričao o milionskim zaradima i bonusima za svaku godinu, Mire je mrtav hladan pitao koliko košta jedna takva vila u Njemačkoj? Henesova vila.

Odgovor su ponudili koju godinu kasnije istražni organi koji su zatvorili Henesa zbog poreskih malverzacija.

– Henes je bio korektan u razgovoru. Bajern je gigant, ali mene jednostavno Bundesliga ne zanima- kazao mi je Pjanić.

I Liverpol i Arsenal su željeli fudbalskog princa iz BiH. Pogotovo je bio zagrijan Arsenal, koji je u prvu fazu pregovora uključio Boru Primorca,desnu ruku Arsena Wengera. Primorac je Mostarac, bivši as Veleža, Hajduka i francuskih klubova.

Plakao u Zvorniku

Samo rijetki znaju kako je, tamo 1991.godine, njegov plač smekšao sekretara prijeratne zvorničke Drine, da bez uslovljavanja napiše ispisnicu njegovom ocu Fahrudinu. Kojeg je u Luksemburgu čekao ugovor, stan i posao. Ako za 24 sata dobije čiste papire. Tako će i biti. Miretov tetak Safet Suljkanović i mama Fatima su uvjeravali izvjesnog Radeta u predvečerje rata u BiH, da zbog malodobnog dijeta i egzistencije napiše ispisnicu.

– Dok sam pričao sa sekretarom Mire je jako plakao. Sekretar je bio prilično tvrd. Branio je klupske interese, ali vrlo korektan. Na kraju je rekao.

– Evo, samo da znaš, napisat ću ispisnicu zbog maloga. Neka vam je sretno- kazao je sekretar Miretovom tetku Suljkanoviću. Prvim autobusom majka je s jednogodišnjim djetetom krenula za Njemačku, potom stigla u Luksemburg. I tako je počeo njegov sportski put.

Inače, malo je poznato da je Mire sa osamnaest godina igrao za selekciju Svijeta, gdje ga je u svoj tim pun zvijezda pozvao Luis Figo. Ni taj podatak pojedincima u NSBiH nije bio dovoljan da shvate kakvog kapitalca imamo. Naprotiv, željeli su da Mire prođe kroz sve selekcije, od juniora, preko mlade, do A reprezentacije. Da igra s kojekakvim anonimusima i “talentima” za kojh su stajali moćnici. Srećom Borče Sredojević je Ćiri na vrijeme signalizirao.

– Šefe, odradio sam jedan trening s malim Pjanićem. On je već sada kompletan igrač- prenio je svoje impresije Sredojević selektoru Blaževiću.

U sjećanju mi je jedan rođendan iz Liona. Bilo je to nakon polufinane utakmice francuskog kupa s Bordoom. Lion je pobijedio, a Mire bio jedan od najboljih. U njegovoj porodičnoj kući čekao nas bosanski ugođaj. Specijaliteti s naših prostora.