PIŠE: NEDIM SALIHAGIĆ
Američki politički filozof Frensis Fukujama je krajem osamdesetih godina izazvao svjetsku pažnju kada je, u danima kada je padao Berlinski zid, proglasio “kraj historije”.Tvrdio je da ne postoji nijedna država koja prije ili kasnije neće biti ustrojena po neoliberalnom modelu. Njegova knjiga “Kraj historije i posljednji čovjek” doživjela je neviđenu medijsku eksponiranost i popularnost, te je jedan od rijetkih intelektualaca čija je ideja o kraju historije postala popularnija od njega samoga.
Kasnije će se ispostaviti, da se i sam Fukujama u mnogo čemu prevario, ali izgleda da se njegov “kraj historije” polako ostvaruje u fudbalu. Fudbal je već odavno postao biznis u kojem profit i novac vode glavnu riječ, a iza pozornice stoje prebogati fondovi i lobi grupe koje upravljaju svojim marionetama – igračima i trenerima.
Bogate gazde i menadžeri su već odavno promjenili svijest razmišljanja fudbalera, koji ne gledaju ništa osim novca pri mijenjaju klubova, u taj nakaradni odnos prema fudbalu često su uključene i cijele porodice, koje žele jedino finansijsku korist. Oni će se sarkastično smijati svakom fudbaleru koji se pozove na srce i lojalnost, i takvih će biti sve manje, jer kao što je neoliberalni model srušio neke osnovne moralne postulate, tako je i novac ugušio lojalnost i vjernost u igračima.
Uslijed ovih nezaustavljivih procesa, romantika je nešto što iščezava iz modernog fudbala, ostali su rijetki bastioni koji mogu posvjedočiti nekim boljim i romantičnim fudbalskim vremenima. Davno iza nas je vrijeme kada je jedan Alan Shearer odbio velikog Aleksa Fergusona, kako bi ostvario svoje dječačke snove i zaigrao za voljeni klub, iako je bio svjestan da tamo nikad neće osvojiti titulu. Sve je manje fudbalski ikona poput Tottija i Maldinija, koji su cijeli život posvetili jednom klubu, a odbili su milione drugih bogatiji sredina, jer lojalnost i vjernost nema cijenu.
Ovo ljeto svjedočimo egzodusu igrača iz Evrope koji hrle za arapskim novcem, oni ne mare više za igru i poteze, za trofeje, za navijače, igrači u najboljim fudbalskim godinama odlaze u arapsku ligu kako bi zaradili novac, zanemarajući osnovne postulate fudbala koji su ovu igru učinili najpopularnijom sporednom stvari na svijetu.
U moru ovakvih transfera, jedan je zasjenio sve arapske milione koje će njegove kolege zaraditi, jedan je probudio onu staru romantiku koja uvijek podsjeti na neka bolja vremena. Vijest da će Edison Cavani obući dres Boce Juniors, tog kultnog argentinskog kluba, koji dolazi iz radničkog kvarta La Boca, okupio je oko 30.000 ljudi na legendarnoj La Bomboneri. Dok su Riyad i Džedda primali njegove kolege u najboljim fudbalskim godinama, gladne novca, legendarni El Matador se odlučuje za Buenos Aires, odbijajući pozive sa Bliskog Istoka. Jednostavno odabrao je svoje prirodno stanište, slično onome koje je imao u Napoliju, gdje je u tom južnjačkom ambijentu pokazao najviše u svojoj karijeri. Urugvajac koji je uvijek srčano nastupao u dresu reprezentacije, koji vodi potpuno drugačiji život od svojih kolega, bar ako poredimo ono što se prezentuje na društvenim mrežama. Dok se većina fudbalera hvali sa skupim autima i odjećom, on u prvi mah ističe druge vrijednosti, porodicu, tradiciju i njegov Urugvaj.
Faustovski motivi koji sve više zauzimaju mjesto u fudbalu, čime se nemjerljiva šteta pravi samoj igri, kao i odgoju budućih naraštaja, pa čak i porodicama, su nezaustavljiv trend. Fudbal koji je nastao kao zabava radničke klase, koji je vremenom nosio i vrlo važne norme ponašanja i pozitivne ljudske karakteristike, danas postaje sve ono što nikad nije trebao da bude.
Zato je ovaj dolazak Cavanija u Bocu Juniors poseban, jer nosi nešto davno izgubljeno i nešto čega će biti sve manje u narednom periodu. Vrlo brzo smo se privikli gledati djecu na fudbalskim igralištima u dresovima arapskih klubova čime je započela posljednja era fudbala, a kraj njegove historije nikad nije bio bliži.
