Ima dvadeset i osam godina od prvog radnog susreta s Robertom Prosinečkim. Bilo je to u Beogradu. U hotelu “Jugoslavija”. On je tada igrao za “Yugu”, a ja pisao za riječki “Ri Telefax”, tada prvi privatni dnevni list u Jugoistočnoj Evropi. Koji je iznjedrio danas znana imena žurnalizma na hrvatskoj medijskoj sceni, poput Gorana Ogurlića, Edi Jurkovića, Željka Ljubobratovića, Srđana Vrančića, Gorana Kovačića, Sanjina Kurevića, Saše Dmitrovića…
Fabjan Komljenović, Robijev frend iz Dinama preporučio i najavio me “Žutome”, tada uzdanici Zvezde i jugoslovenske reprezentacije. Kojom je kormilario Ivica Osim, a “kapo” bio Faruk Hadžibegić.
Kasnije ću Roberta sretati na Marakani kada sam “gostovao” s Rijekom, koju će suptilno “pokrasti” sudac, a danas popularni komentator Sabahudin Saša Vugdalić. Možda Vugdalić ne bi toliko navlačio da je Robi igrao. Ali nije. Imao je kartone. S “Žutim” ću se sretati na Maksimiru ali i Bihaću. U Maksimiru smo bili na čuvenoj utakmici “Ljiljana” i “Vatrenih”, koju je obilježio Draźen Ladić sa svojim egzibicijama. Dvije tadašnje najveće zvijezde Prosinečki i Meho Kodro nisu igrali zbog povrede. Tadašnja Ćirina postava jedva se provukla i nakon baraža dospjela na Mundijal u Francuskoj s kojeg se vratila okićena bronzom, a Ćiro s policijskom šapkom i priznanjem “trener svih trenera”.
Za vrijeme maksimirske ere o Robiju su u superlativima govorili Bosanci Edo Mujčin, Miralem Ibrahimović, Nermin Šabić, Jasmin Hurić. Tada je Robi “osvanuo” i na naslovnici Avazovog Sporta.
U Bihać je Robi došao na poziv kolege Anisa Pašalića kako bi zaigrao na humanitarnom turniru. S Edom Mujčinom je oduševio na parketu. Iz Bihaća pamtim i manji “incident” kada je Gradimir Crnogorac molio Prosinečkoga da da ga nahvali Igoru Štimcu, tadašnjem treneru, direktoru, predsjedniku Hajduka…
I, evo dvadeset i osam godina kasnije za istim stolom, istim poslom. On kao selektor BiH pred kamerom i mikrofonom portala Sportske.ba. Koje su u kampanji za izbor nasljednika Mehmeda Baždarevića bile naklonjene Amaru Osimu…
Robi je na intervju kasnio “akademskih” sedamdeset minuta. Opravdano. U Savezu je sačekao Sakiba Malkočevića, selektora bh.kadeta koji je tri puta odveo naš tim na evropsko prvenstvo. Stisnuo mu ruku i poželio sreću na EP u Engleskoj, gdje je Robi u “jeseni” svoje plodne karijere igrao u Portsmutu. Čiji je tada gazda bio Milan Mandarić, a danas “babo” ljubljanske Olimpije. U “Evropi”, u ćošku Bečke kafane dogovorio je neke akcije s kolegom i jednim od najpopularnijih radijskih voditelja Emirom Cocalićem, potom sjeo u “Kiu” Emira Delića, novinara i voditelja AJB.
Kafa, cola, marlboro, pogledi na Kibetov kultni restoran, na žičaru, ugodna šetnja po objektu Adina Ćenana, uzeli su nam dragocjeno vrijeme. Žuti je u svakom pogledu dominirao. Kolega Delić ga je često vraćao na beogradske dane, prenio mu pozdrave izvjesne Bilje, a on, selektor se rastopio vidjevši Biljanin profil na Facebooku. Podsjetio ga kolega Delić i na mini turneju po Švicarskoj kada je za Al Jazeeru radio ekskluzivne intervju s Dadom Petkovićem, Harisom Škorom i Rikijem Kapićem.
Tako je priča išla od beogradske ili možda makedonske Biljane, iz čuvene pjesme, do Mesija i Maradone.
S Prosinečkim se možete slagati ili ne, odobravati neke njegove poteze, ali jedno je sigurno; BiH je u njemu dobila vrhunskog čovjeka, igrača impresivne karijere. Ovim epitetima za dvije godine dodat ćemo i prvoklasnog stručnjaka. Kada nas odvede na Evropsko prvenstvo, gdje nikad do sada nismo bili.
U intervjuu za Sportske, pogledajte i poslušajte kako “RB”, govori o Emiru Spahiću, Edinu Džeki, Miralemu Pjaniću, Maradoni, Mesiju…
(S.Sinanović/Sportske.ba)
