Legendarni Refik Šabanadžović, član šampionske generacije Crvene Zvezde iz 1991. bio je gost Sport Kluba i u razgovoru sa Sabahudinom Topalbećirovićem prisjetio se svog vremena u crveno-belom dresu, kao i historijskog uspjeha i evropske titule.
U Zvedu je došao 1987. godine, u trenutku kada je počeo da se gradi tim za evropske uspjehe.
“Te godine su potpisali Pančev I Savićević, kao i Prosinečki koji je još uvek bio dijete i otišao je u Čile na Svjetsko prvenstvo. Trener nam je bio veliki Velibor Vasović.
U Zvezdi su već spremali jednu ozbiljnu ekipu, dovodili igrače sa prostora cijele Jugoslavije.
Kada sam došao, sjećam se kao da je juče bilo šta mi je rekao Vasović kada me je doveo u svlačionicu: Refik, ti si došao kao veliko pojačanje, možeš da radiš šta hoćeš. Tu je Piksi, tu su ostali igrači…
Za četiri godine u Zvezdi, promijenio sam pet ili šest trenera, svi su bili veliki: Od Vasovića, Šekularca, Branka Stankovića… Onda je došao Ljupko Petrović i unio nešto novo”
Jeste li vjerovali 1990. da možete doći do četvrtfinala, polufinala Kupa Šampiona, kasnije I do samog finala?
“Godinu dana ranije igrali smo u Kupu Šampiona veliku utakmicu sa Milanom. Poveli smo tamo sa 1:0 golom Stojkovića. Na kraju je bilo 1:1. U revanšu na Marakani pred rasprodatim stadionom i 100.000 ljudi, poveli smo 1:0 u 75. minutu, kada je počela magla.
Utakmica je odigrana sutradan, ispali smo posle penala. Te godine Milan je u finalu pobijedio Steauu sa 4:0. Da smo tada prošli Milan, sigurno bismo stigli do finala. Ali već tada smo znali da imamo ozbiljnu ekipu”, objašnjava Šabanadžović.
Bajern, pobeda na Olimpijskom stadionu u Minhenu?
“Prije toga su imali 30 ili 40 utakmica bez poraza. Imali su dobre strance, doveli Laudrupa, jednog od najboljih igrača Evrope. Na revanšu je ponovo bilo 100.000 navijača. Ne mogu opisati taj osećaj, kada toliko ljudi vrišti, urla…
Po završetku utakmice, čupale su se stative, prečke, ljudi skaču, ne izlazi niko sa stadiona”, prisjeća je Refik.
Utakmica u Bariju i veliko finale sa Olimpikom?
“Otišli smo sedam ili osam dana ranije u Bari. Ja i Dejan Savićević bili smo cimeri. Bilo je dosadno. Jedeš, piješ, spavaš. Prošetali smo par puta po gradu i to je to.
Onda nas je šokirala odluka stručnog štaba, dva dana prije finale, da se dva igrača vrate kući zbog nediscipline. Bio je to Belodedić i još neko, ne sećam se tačno ko.
Ipak, to je bila taktika kluba, željeli su da nas malo razdrmaju i probude, jer su vidjeli da smo svi bili uspavani.
Utakmica nije bila lijepa, iako su svi očekivali atraktivan meč. Na jednoj strani Savićević, Pančev, Prosinečki, na drugoj Vodl, Papen, Pele… Očekivala se goleada.”
Kakav je osećaj podići trofej šampiona Evrope?
“U tom trenutku kada smo igrali, vjerovatno nismo ni bili svjesni. Odigrali smo meč od 120 minuta, poslije su došli penali, Dika je odbranio prvi penal, onda Pančev pogodio poslednji.
Kasnije sam prešao u Grčku, velika stvar je biti šampion Evrope, svi te više poštuju, više nego i ti samog sebe.
Kad se završi karijera, tek onda vidite šta ste postigli. Vidiš koliko veliku stvar si uradio, da pored jednog Milana i Marseja, pored igrača koji su krem svjetskog fudbala, postaneš šampion Evrope. Kada uporedite naš i njihov budžet, bile su to ogromne razlike”, prisjetio se Šabanadžović.
(Sportklub)