Prije nekih petnaest godina dospio je, ne svojom voljom u centar pažnje. Sudijski “kabadahija” Duško Pekija bio je glavni akter vječitog derbija na Grbavici. Ne zbog sjajne arbitraže, već radi uličarske geste. Nakon jedne problematične odluke, kada su demonstrirali igrači Sarajeva, u želji da promjene sudijsku odluku, glavni sudija Pekija udario je Samira Šarića, gostujućeg napadača, do tog momenta najboljeg igrača Sarajeva. Grbavica, a ni ostali stadioni to nisu zapamtili. Napadi igrača, pa i publike na sudiju i službena lica uobičajeni su “folklor” na našim terenima, ali Pekija se upisao u historiju. Udario je bokserskim stilom igrača. I zaradio suspenziju, ali svoju odluku nije promijenio.

Bio je to derbi, u kojem je slavio Željo.

Samir Šarić već dugo nije na našim terenima. Za Sportske.ba je ispričao kako je išao njegov fudbalski put. Ne želi pažnju pridavati Pekiji i nemilom događaju. Radije priča o ljepšim stvarima.

– Hvala što ste me se sjetili. Ja sam u Norveškoj u izolaciji. Ovdje se osjeti panika, umiru ljudi. Evo, danas, dok ti pišem umrla je peta osoba. Neka nam je dragi Bog na pomoći…

Igrate li još ili ste u fudbalskoj penziji?

– Ne igram više. Sada sam trener. Stradalo mi je koljeno i nisam mogao više. Pokušavao sam se vratiti, ali nije išlo. Vodim juniore Sandefjorda, kluba u kojem sam završio igračku karijeru. Inače sam imao dvije tri jako dobre sezone, a onda je došla ta ozbiljna povreda. Ostao sam s porodicom ovdje. Prije godinu dana sam u našem Centru za edukacij završio za A licencu.

Kako je u novoj ulozi?

– Sjajno! Uživam radeći s juniorima koji su na pragu ulaska u seniorski tim. To me ispunjava i čini sretnim. Svi moji porodični i poslovni planovi vezani su za Norvešku.

Otkud u Skandinaviji?

– Na početku sezone 2006/07 odlazim u Švedsku, gdje se kratko zadržavam. Nastavio sam u Norveškoj. Najprije sam igrao za Lov-Ham, potom sam kao pojačanje stigao u Sandefjord. Ljudi u klubu i gradu su me sjajno prihvatili. Brzo sam se adaptirao, krenulo me na terenu, a onda je došla ta povreda. Kada sam shvatio da se ne mogu vratiti okrenuo sam se trenerskom poslu.

Vi ste počeli u Radniku?

– Ponikao sam u Hadžićima. Radnik je oduvijek imao talenata. Počeo sam kod trenera Rešada Kulenovića, a kao junior sam prešao u Sarajevo. Nakon juniorskog staža bio sam sam jednu sezonu u matičnom Radniku.

I onda, opet bordo dres…

– Potpis za prvi tim Sarajeva bio je ostvarenje mog sna. Bilo je to 2004.godine. Došao sam kad je Kemal Alispahić bio trener, a potom je stigao Husref Musemić.

Podsjetite naše čitatelje na tadašnje igrače koji su nosili bordo dres?

– Imali smo jedan dobar miks, mladih i onih iskusnijih igrača. Bili su tu sjajni igrači i momci, kao što su Muharemović, Pehlić, Maksumić, Hadžić, te stariji Osmahodžić, Berberović, Ferhatović, Pelak, Ihtijarević, Obuća, Avdić, Zukić. ma, top igrači i tim.

Osvajali ste trofeje..?

– Istina, iako finansijska situacija nije bila dobra, nije bilo para, imali smo dobre rezultate. Osvojili smo 2005.godine Kup, a 2006/07 šampionsku titulu. Igranje u Sarajevu, u bordo dresu, pred vjernim navijačima najljepši je dio karijere i mog života. Taj osjećaj imaju samo oni koji igraju iz ljubavi, domaći igrači. Ja sam sretan što sam nosio dres Sarajeva-. izjavio je za Sportske.ba Samir Šarić.

(Sportske.ba)