Piše: Indira Kučuk-Sorguč
Jednom prilikom “Hajduk” je igrao utakmicu u Sarajevu, i pošto u ponedjeljak nisu imali trening nego slobodan dan, Džemaludin Mušović Muše je treneru Nenkoviću rekao da bi ostao sa Suadom i roditeljima u Sarajevu i da će se u utorak ujutro pojaviti na zakazanom treningu. On mu to nije dozvolio, gledao je sve pravolinijski i nije imao osjećaj za potrebe igrača, a Muše se znao i usprotiviti tamo gdje je bio siguran da njegovo ponašanje ne može utjecati na profesionalnost i preuzete obaveze. I vratio se u utorak na trening, a on ga je opet kaznio jer ne poštuje trenera.
U stručnom štabu “Hajduka” ove su kazne odjekivale kao eho među brdima, jer su Mušeta svi voljeli kao igrača koji se pokazao odgovornim i pouzdanim, dok se s trenerskim represivnim metodama uglavnom nisu slagali. Naprimjer, Nenković je smatrao da svi igrači trebaju da jedu istu hranu i da se ne treba ni po koju cijenu odstupati od ovoga niti podržavati individualni pristup. S obzirom na to da Mušović nije jeo svinjetinu, nerijetko je preskakao obroke, jer nije dobijao nešto drugo, sve dok terapeut Soldo, koji je napisao i sjajnu knjigu o terapeutskom pristupu sportistima, nije počeo poručivati hranu za igrače i onda u skladu s nutricionističkim vrijednostima za njega naručivao neko drugo jelo.
Kad je veliki igrač Bernard Vukas došao za tehničkog direktora, podržavao je Mušeta u njegovom otporu prema ovome treneru, koji nije imao viziju, nije mislio šampionski, njemu je krajnji domet bio da se “Hajduk” održi u prvoj ligi. Tu su, ustvari, i počeli prvi nesporazumi s njim. “Hajduku” je trebao trener koji razmišlja o prvom mjestu i koji u cijelosti izvlači iz igrača maksimum.
– Meni je takav pristup predstavljao problem, jer ja sam bio plaćeni igrač, profesionalac, i nisam mogao dozvoliti da prođe utakmica a da nešto ne uradim na terenu. Zar nisam doveden u “Hajduk” da postižem golove i donosim pobjede skupa sa svojim saigračima? Međutim, njegova taktika je bila drugačija. Često mi je govorio: “Ti si dio ekipe, ako ekipa dobije utakmicu, ti ne moraš ni dohvatiti loptu”. Nakon tih neslaganja dao sam izjavu za Slobodnu Dalmaciju i to je puklo kao atomska bomba u Klubu pošto niko nije smio govoriti protiv trenera. Javno sam rekao da i igrači i trener “Hajduka”, s obzirom na to da su dovedeni kao profesionalci u “Hajduk”, a ne amateri, trebaju imati samo jedan cilj – da osvojimo prvo mjesto ili dosegnemo sami vrh tabele. A mi suprotno i logici i pobjedničkoj etici igramo neriješeno, ili izgubimo sa 1:0, jer trener sve vrijeme vodi bunker, tako da i ne pokušavamo da pobijedimo. Trener to opravdava pričom kako smo dobro igrali, a nesretno izgubili. A ja se osjećam odgovornim nakon takvih utakmica, jer nisam u prilici dati gol, a od mene se samo to na kraju krajeva i očekuje. Doveden sam da “Hajduk” pobjeđuje! – prisjeća se Džemaludin Mušović svoje želje da igra i pobjeđuje, kako bi opravdao najveći transfer u to vrijeme u SFRJ.
Svako istrčavanje na teren je kao igranje odsudne bitke u kojoj se igrač rastavlja i sastavlja iz dijelova nanovo. Postoje utakmice koje igrači izbjegavaju, jer su emocije toliko snažne da mogu paralizirati čitav čovjekov organizam. To je kad igrate protiv tima u kojem ste ponikli i igrača koji su vam bili prijatelji, drugovi, kolege.
– Ja sam već bio otišao u “Hajduk” kada je “Sarajevo”, 1967., osvojilo šampionsku titulu. Abdulah Gegić je 1964. došao za trenera u FK “Sarajevo” i uspostavio jednu novu kvalitetniju organizaciju rada u kojoj je mladima dao priliku i oni su de facto osvojili šampionsku titulu. Brozović je tada bio trener, međutim, Gegić je tvorac toga tima. A to se, nažalost, zaboravilo. Zaboravile su se Gegićeve zasluge i njegova uspješna trenerska strategija. Meni je najteže bilo kada su “Hajduk” i “Sarajevo” igrali onu čuveni utakmicu za Kup Jugoslavije u Splitu u kojoj je “Hajduk” trijumfirao i prvi put ga osvojio.
Nije mi bilo lahko igrati protiv “Sarajeva” – do jučer sam igrao s njima, bio prvotimac, tu su moji prijatelji, dragi ljudi, kolege, a “Sarajevo” je moj najdraži tim. Sjećam se prve utakmice koju sam trebao igrati protiv “Sarajeva”. Htio sam da ne igram, ali trener i Uprava mi to nisu dozvolili. Već je na snazi bio nemilosrdni profesionalizam, za razliku od dotadašnjeg vremena u kojem je bilo još romantike i amaterizma. Bio sam plaćen i morao sam igrati, htio – ne htio.
(Napomena: Tekst preuzet iz djela “Suada i Muše – Fudbaler i balerina” uz dozvolu autorice Indire Kučuk-Sorguč. Fragmenti ovog djela će i ubuduće izlaziti na portalu Sportske.ba.)
