Huka. Dovoljna je jedna jedina riječ i svi na ovim prostorima znaju o kome je riječ. Doduše, u Osijeku je dobio poseban nadimak. I to govori ko je on. Zvali su ga i pamte kao – Pašu . Ja sam Mustafu Hukića upoznao tamo 1990. ili 1991. godine, u Rijeci. Imao sam tek godinu novinarskog staža. Noć prije utakmice na kultnoj Kantridi, odem u opatijski hotel, ne sjecam se da l’ u Ambasador ili Adriatic, gdje su bili Tuzlaci. Ekipa “pokisla”. Došli s rezervnom postavom. Tri- četiri starija igrača, čini mi se da su igrali Ekrem Ibrić i “Kole” Kostic, a ostalo djeca. Slobodina djeca. Juniori. Prežaljeni i od Tuzlaka i Riječana. Došli odraditi utakmicu. Ja sretan što sjedim s takvom veličinom, a on, Huka, jednostavan, spontan, kao da se godinama znamo. Ja mu se divio. Njemu i toj generaciji: Huka, Šećer, Lica, Geca, Tečo Nalić, Ismet Hadžija, Meske, Avdo, Hatuna, Cakić, Jovičić, Jašar, Miličić, Nihe, te nesto mlađi Smajo… Nisam navijao tada za Slobodu, a sve sam ih znao. Huka je bio poseban. Davno, sedamdeset i neke ta je generacija dolazila trenirati u Kalesiju. Na stadionu Jedinstva. Gdje su ih dočekali tadašnji legendarni trener Milan Senić i Muhamed Avdić, svojevremeno velika nada Slobode…
U Rijeci mi Huka napunio dušu. Bio je pun optimizma. Ja ih žalim što će morati izgubiti, jer se i Rijeka borila za opstanak, a on kaže, dok prstima “češlja” brkove, “ma, pobijedit ću ja s ovom djecom”…
Šta sam ti ja rekao
Nisam znao šta da mu kažem. Bilo mi drago, ujedno i neugodno. Mislio sam da Huka ne zna ko sve igra za Rijeku. Na golu Tonči Gabrić, u to vrijeme jedan od najboljih jugoslovenskih golmana, na bokovima, desno turbo bek pokojni Mladen Romić, lijevo “ubica” Dušan Kljajić. Half linija Roberto Paliska, Ivan Kurtović, pokojni Dubravko Dudo Pavličić, Branko Dragutinović “Dragi”… Ne znam da li ću bez “guglanja” pogoditi prednji dio Rijekinog tima. Mislim da je igrao Fabjan Komljenović, Dragan Skočić, sadašnji selektor Irana, zatim prijatelj Darko Nestorović, pa Dragan Punišić, nekadasnji veznjak Zvezde. Čini mi se da su još igrali Matjaž Florjančić, brzonogo krilo, te Elvis Skoria, Valdi Šumberac, Dejan Ljubančić, Stojan Belaić… To su bili igrači koji su činili tadašnji sastav Riječana. Helem Sloboda je s dječjim vrtićem odnijela dva boda s Kantride. Kole bio strijelac. I onda se nakon utakmice nađem kratko s Hukom.
– Kako se ti ono zoveš?
– Sinan, kažem tiho, da ne čuju kolege oko mene.
– Šta sam ti ja rekao…
Od tada sam i dalje volio Rijeku, sve manje navijao za Zvezdu, a Sloboda je zbog
Huke postala moj najdraži klub.
Ne znam da li ću pogoditi tačno, ali Hukinoj Slobodi bio sam sam 1996. godine domaćin u Rijeci. Vodio ih na ćevape u kultnu “Pecenjaru” kod Fadile na Zametu. Mislim da Huka nije bio s ekipom, ali pamtim rahmetli Fahrudina Avdičevića. Sjećam se kao sad igrača Slobode, u nekakvim suškavcima depresivnih boja: Sakiba Malkočevića, Gašija Jašarevića, Ragiba Omerovića, Enesa Mešanovića…
I onda sudbina, posao, Božije određenje me dovede u Sarajevo. Počinjem raditi u Dnevnom avazu. Kod cuvenog novinara i urednika Irfana Krehe. Pratim reprezentaciju, Olimpik, Famos, atletiku… i Slobodu. Iako smo imali vrsne dopisnike Husrefa Muharemagića, sjajnog jugoslovenskog sudiju i Sabu Azapagića, sina Željine legende rahmetli Fike, ja sam na svoju ruku sve više pratio Slobodu. Zbog Huke. Nazovem ga na kućni, sve kontam rano je, počnem se izvinjavati, a onda me on prekine. Prvo čuješ onaj svakodnevni, zbog cigare, iznuđeni kašalj, pa veli on meni.
– Ma kakvi rano, evo ja s Dubravkom pijem kahvu. Šta ima u Sarajevu, u Kalesiji, pričaj?
Huka je tako uvijek započinjao naš razgovor, koji je počinjao službeno dok on nije progovorio. Kasnije smo se družili u “Vinariji” kod Ipeta. Došao bi i Hamdija Hodžić, rahmetli Hodža. Bože, gdje li je Ipe? I onda svake pripreme, okupljanje reprezentacije s Fukom Muzurovićem i Hukom. Takav tandem ljudi i trenera neće se roditi. Ljudeskare. Posebne su bile jutarnje kafe s Hukom i Fukom na gostovanjima. Kada je reprezentacija igrala u Maleziji, Brazilu, Argentini, Danskoj, u Italiji…
Kopačke za Barbareza
U Brazil sam 1996. godine otišao zahvaljujući Huki. Nisam bio na spisku putnika, jer se Mušoviću, a posebno Ivici Mioču, velikom sportskom radniku, nije dopalo kako pratim Savez. Kako je na dan polaska za Brazil iz Sarajeva, preko Splita i Amsterdama, otkazao Jusuf Pušina, tadašnji predsjednik NSBiH, a Zvjezdan Krešić, Slobodina radilica, koji je naknadno pozvan, ostao u defektu negdje između Kladnja i Olova, pojavilo se slobodno mjesto. Noć prije nego ce poletjeti iz Kaštela, nazovem Huku i on mi kaže.
– Spremaj se i kreni. Ima slobodno mjesto. Zovi predsjednika, on je otkazao…
Kakva ljudskost, prijateljstvo. Premda je Huka bio „samo“ pomoćni trener u stručnom štabu, na svoju ruku me nagovorio. Moram priznati da su Huku svi u Savezu i reprezentaciji poštovali. Niko mu ne bi prigovorio i da su znali kako sam i na čiji nagovor vidio Brazil, Ronalda, Cafua, Giovannia, Ze Roberta…
U Cordobi, dok smo čekali utakmicu s Argentinom, Huka se, zbog brojnih otkaza, šalio:”Sinane, traži nam kopačke, mozda nastupimo i nas dva.” Bilo je mnogo otkaza. Da se pred zagrijavanje od nekud nisu pojavili Senad Brkić i Admir Hasančić, vjerovatno bih sjedio na klupi. Da se izbjegne bruka. Jer bi na klupi bio stručni štab i mozda još Hota, Kevrić, Tolja… Mozda niste znali da je u Hukinim kopačkama debitirao za BiH Sergej Barbarez. Trebao je istrčati samo formalno dvije-tri minute, da upiše nastup, da ga „kaparišemo“, pa je bilo svejedno u kojim će kopačkama igrati, jer svoje nije ni ponio. Igrao je Sergej u Hukinim skoro poluvrijeme. I trajno ostao u srcima bh. navijača. Ništa nije slučajno…
Iz kafa s Hukom znao sam za njegovu divnu porodicu. Za Ducu, za Jasenku. Za Jasmina. Huka Jasmina nikad nije spominjao kao igrača. Više sam ja forsirao tu priču jer sam slučajno doznao da je Jasmin veliki potencijal. Igrao je u jednoj nadarenoj generaciji bh. omladinaca koju je vodio Mišo Hrgovčić, sportski radnik, entuzijasta, džentlmen… Igrali su, između ostalih, Grado Crnogorac, Armin Kujundžić, Džemo Berberović, Mirnes Smajlović, Ševal Hibić i drugi kadetski reprezentativci BiH.
Huka bi svaki put onako povišenim tonom, očinski, pedagoški…
– Nemoj da pišeš ako ne zasluži. Neka se bori sam.
Takav je bio Huka.
I onda. 7. avgusta 1999. godine, u ranim satima, zvoni mobilni. Kojeg ne isključujem otkako ga imam, a koristim ga od 1996. godine, kada mi je Rusmir Cviko nabavio mobitel. Osim ako to sama baterija ne uradi.
Iako bunovan, prepoznam broj. Enes Mešanović. Znali smo u to vrijeme „Sića” i ja ostati negdje s rajom, pa sam mislio da mu treba prevoz ili šta već. Tako sam mislio na prvu…
– Brate, Huka je poginuo. Jutros…
I onda se isključio. Šok! Nevjerica! Vjerovao sam, i nisam vjerovao. Kao što ne vjeruješ kada čuješ tako nešto za najrođenije. Onda sam javio Fuadu Muzuroviću, koji je baš koji dan prije preuzeo neki klub iz Katara. Zvao sam ljude u NSBiH. I u Savezu šok, tuga, nevjerica. Reprezentacija koju je Huka trebao voditi imala je zakazanu utakmicu s Lihtenštajnom. Umjesto u Vaduz, na klupu u prepoznatljivoj trenerci s grbom BiH, Huka je otišao zauvijek, tamo gdje nam je svima ići. Na posljednji ispraćaj došao sam s kolegom Rešadom Mamelom. Koji je održao govor i sve natjerao na suze.
U igru ulazi – Jasmin Hukić
Sedam dana kasnije opet suze. Na Tušnju Sloboda dočekuje Jedinstvo. Minuta šutnje, a onda u drugom poluvremenu spiker na stadionu najavljuje…
– U igru ulazi – Jasmin Hukić. Pljesak i snažan plač. Suze i aplauzi. U čast Hukića. Mustafa na mezarju, Jasko na terenu. I sad dok pišem vraća se slika s Tušnja. Čini mi se da je tešku povredu baš na toj utakmici doživio Denis Sadiković.
Osjećam ličnu sreću i ponos sto je Tuzla, Sloboda, BiH imala Mustafu Hukića. I Huka je ponosan za života bio na Ducu, Jasenku i Jasmina. Ponosan je Huka na Mustafu, svog unuka. Na Jasminovog i svog Mustafu Hukića.
Drago mi je vidjeti na facebooku objave Rize Mešškovića, Niheta Mujezinovića, Ademira, Čobe Janjuša, a još draže kada Stojadin Shole Petrović, nekadašnji as Radnickog postavi sliku s Hukom. To je odraz postovanja. Svjedočio sam kako su mnogi drugi velikani, poput Ilije Petkovića, Vlatka Markovića, Dragana Stojkovića Piksija pricali u superlativima o Huki. I tako gdje god dođes…
Huka je živio za Tuzlu, Slobodu i BiH. Silno je žlio uspjeh našeg tima. Nije dočekao, Bog je tako htio. Ipak, njegov Jasmin u Kaunasu svjedoči historijskom golu Vede Ibiševića i pobjedi Zmajeva. Bio je i u Brazilu na SP, tamo gdje je Huka bio u decembru 1996. godine. Ništa nije slučajno.
Žao mi je što više nema memorijala na Tušnju u znak sjećanja na velikana kakav je bio MUSTAFA HUKIC HUKA! Zaslužio je to naš HUKA. Neka je rahmet dušu njegovoj.
Sinan Sinanović