Kada mi je prije pola godine u Sarajevu pred utakmicu sa Islandom u posjeti bio kolega, sportski novinar iz Hrvatske, raspitivao se o reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Iako tih dana turistički u Sarajevu, odlučio je sa suprugom doći u Zenicu i pogledati utakmicu reprezentacije BiH.
„Ko su Vam sada najbolji igrači, u kojim klubovima igraju, iskren ću ti biti pa reći da od Ćire i pomalo „žutog“ nisam mnogo pratio BiH, tek onako rezultat na kraju utakmice“, – upitat će zagrebački kolega.
Bešiktaš, Sheffield, Inter, Milan, Standard, Mallorca, Marseille, Salzburg…nabrajao sam klubove u kojima naši reprezentativci igraju, igraju standardno i čine bitne role u tim klubovima.
„Možda nije krema evropskog nogometa ali itekako respektabilan tim koji bi se kvalitetom u ovoj grupi trebao plasirati na Euro“, – odgovorit će kolega.
Iako utakmicu u Zenici nismo gledali zajedno, pozvao sam ga nakon utakmice, onako sav ushićen i sretan zbog sjajnog otvaranja kvalifikacija i pobjede od 3-0 nad Islandom da čujem i njegovo mišljenje.
„Znaš frende, rekao bih ti, igru briši, rezultat piši“ – u prvi mah me iznenadilo čemu takav komentar, a onda je nastavio i time natjerao da sutra ispred TV-a pogledam revanš i shvatim koliko istine u njegovim riječima.
„Vi Bosanci očito vidite rezultat, opasno su Vam ovi Islanđani prijetili na otvaranju utakmice, nekako su smušeno djelovali kod primljenih golova. U drugom poluvremenu niste imali ni dva pasa smislena, niste im ozbiljno zaprijetili izuzev malog Dedića na njegov talenat. Nemoj da te opije ovaj rezultat, nemate desetke, ovaj mali iz Milana je dobar igrač ali nije Valverde. Fali vam kreativac, Džeko se mnogo troši vraćajući nazad da sam sebi kreira šansu, zadnji pas ne postoji. Faruk bi morao ozbiljno poraditi na tome“, – kazivao je dok sam nevoljko slušao njegovo izlaganje tražeći najbolje opcije za let zu Bratislavu.
Tri dana kasnije, sa tuzlanskog aerodroma sa uvijek optimističnim kolegom Azurom poletio sam za Beč pa zatim vozom ka Bratislavi. Jer ko će propustiti šest bodova na startu kvalifikacija, mislio sam. Slovaci u užasnoj formi, remizirali sa Luksemburgom, traže ostavku selektora Cardoze. Čitam u njihovim medijima da su razočarani igrom, nezalaganjem, nemaju ideje. U Bratislavi niko ne vjeruje niti u remi nakon naših 3-0 protiv Islanda.
A onda koju minutu kasnije čitam isti sastav kao protiv Islanda koju noć ranije, najiskrenije zabrinut sam. U tom momentu stiže SMS iz Hrvatske „Upravo smo stigli u Zagreb, vidim isti sastav kao protiv mladih ribara sa Islanda ha ha, pazi se, bojim se da vam ovo neće proći. Opet bez kreativca, a Džeko upitan, hmm…bod bi vam bio zlata vrijedan“ – glasit će poruka kolege iz Zagreba.
„Ma šta on zna, pomislit ću na prvu, ovo glat dobijamo“, – mislim u sebi. A onda scenarij kao iz noćne more, osim što nema one smušenosti u slovačkoj odbrani kao protiv Islanda u Zenici i slučajnih grešaka, na sredini terena jednostavno kao da ne postojimo. Imao sam osjećaj da ti Slovaci kojima su tamošnja sportska javnost i navijači razočarani, mogu postići gol kad god žele. Već tada shvatio sam ozbiljnost poruke koju sam dobio koji sat vremena ranije, na sredini terena djelovali smo tromo, bezidejno, kao da nismo došli na utakmicu. Ma hajde, dešava se pomislio sam. Prvo gostovanje, dobit ćemo ih Zenici. Pripisao sam to umoru i potcjenjivanju Slovaka.
Deset godina života za Euro u Njemačkoj
Nakon toga slijedi gostovanje Portugalu, gdje smo u prvom poluvremenu ruku na srce nešto i odigrali, ali smo se brzo raspali i primili tri lagana gola za konačan rezultat 3-0.
„Opet bez kreativca i pravog zadnjeg pasa, šuta ili bilo čega iz sredine, ovako nećete na Euro. Džeko je prevelika klasa i bitan igrač, čak i u ovim godinama. Nedostaje mu ovdje paker, čudi me da Faruk to ne vidi, vrištite, kažite mu, previše je da se to ponavlja. Vjeruj mi frende, bazu imate ali nemate ključnog igrača, nađite bilo koga koji to zna pa i iz domaćeg prvenstva ako treba jer ovako ne ide“ – stigla je nova SMS poruka iz Zagreba, od čovjeka za kog mogu provjereno reći kako fudbal ili ti nogomet ima u malom prstu.
Ma hajde, Slovačka se desila, razmišljam u sebi. U Lisabonu su samo najveći optiisti poput kolege Azura koji me ubjeđivao da ćemo Slovacima usred Bratislave dati tri komada, mislili da možemo izvući bod. Nema veze, stiže Luksemburg pa ćemo i prije utakmice upisati šest bodova na konto.
Nakon ozbiljne patnje u prvih 45 minuta, gledam u kolegu Adnana Krdžalića sa portala tuzlanski.ba kako nervozno gnječi kutiju Davidofa i u džepu traži novu kako bi zapalio cigaretu, a istovremeno kaže jednu bolnu istinu, koja mi sve vrijeme odzvanja u glavi, još više nakon sinoćnjeg gola Finbogasona u sudijskoj nadoknadi.
„Znaš, loši smo, užasno igramo, ni glave ni repa ali na ovaj Euro moramo otići kako znamo i umijemo. Pogotovo zbog ove situacije u državi, iz koje pored svega ne želim da idem. Pogotovo jer je u Njemačkoj, tamo ćemo pokazati ko smo i šta smo pa barem svaku izgubili. Zamisli kad Evropa vidi 50 000 navijača iz jedne male Bosne na tribinama. Pa čovječe, potpisujem sada da bih dao 10 godina života, samo da to doživim“ – kazuje nervozno kolega Krdžalić dok u sebi razmišljam koliko je bolno upravu, dok posmatram svu nemoć naših reprezentativaca u tužnoj noći na Bilinom Polju u kome smo doživjeli jedan od najsramotnijih poraza u našoh historiji.
„O ovome sam ti pričao sve vrijeme. Sjećam se dobro pokojnih Ćire i Otta Barića. Kod prvog Prosinečki i Boban nisu mogli zajedno. Otto nije izmišljao pozicije. Pjanić nije taj igrač, on je odličan ali kao centralni vezni uz dobru šesticu pored sebe i to imate. Ali Džeko se uporno vraća nazad, kažite Faruku da vam treba paker, fakin kao što bi Ćiro rekao, koji će je šutnuti sa centra ako treba, razigrati, nanizati jednog ili dva. Pa niko to nije ni pokušao u ovoj utakmici, prilično sam razočaran“.
„To je najbolje što imamo“, – odgovorit ću na poruku tek onako, razočaran novim porazom.
„Nije vjeruj mi, imate igrače ali nemate tim. Ima li u Zrinjskom ili Sarajevu neka desetka, bilo ko da kreacijom pomogne Džeki, šta je sa mladom reprezentacijom? Pa to samo u Bosni ima, skrojili ste sastav na osnovu imena“…glasit će prva poruka, a zatim i druga:
„Izvinjavam se, niste jedini. Ni Piksi u Srbiji ne vidi da Vlahović i Mitrović ne mogu zajedno ali ih svejedno gura pa se pate. Robujete imenima, to ne prolazi, ne vrijedi. Mi smo se nakon Bilića mnogo patili sa istim razmišljanjem dok nije došao neko ko razumije nogomet. Čitam na vašem portalu da je Faruk bivši, je li to istina? Pazi frende, i mi smo dobili trenera koji nije bilo veliko trenersko ime ali neko je procjenio da zna. Pustite vaše legende, neka se bave drugim poslom. Gdje vam je Husref Musemić? On je pokazao da zna, treba vam neko takav koji zna i vaš DNK, – ubjeđivat će me kolega u nekoliko različitih SMS poruka.
Albanija, Daku i Rubin Kazan kao putokaz
I dalje nije bilo sve izgubljeno. Stigao nam je autsajder grupe, reprezentacija Lihtenštajna. Pobjedili smo ali način na koji smo stigli do golova i pobjede na jedvite jade od 2-1 stvorio je osjećaj kao da smo poniženi na Bilinom Polju.
U nedjelju sam pogledao isječke utakmice Albanija – Poljska u Tirani. Sa jedne strane zvijezde poput Levandovskog, Sczenskog, Bednareka, Zielinskog, Krcyhoviaka, sa druge imena poput Bajramija (Sasulo), Hysaja iz Lazia i napadača Dakua iz ruskog Rubin Kazana koji će postići gol za 2-0.
I prije utakmice sa Islandom, zaista shvatim da Albanija ima tim. Bosna i Hercegovina ima možda bolje igrače indivudalno i veća imena, u većim klubovima, ali Albanija ima igrače koji zajedno čine tim. Takva Albanija će kako stvari stoje igrati svoje drugo Evropsko prvenstvo u posljednjih osam godina, dok će za nas to još uvijek ostati pusti san. Nažalost i za mnoge ljude poput Adnana koji bi među 50 000 fanatika u Stuttgartu ili Minhenu pocijepali svoja grla za jedinu domovinu, ali će to ostati samo san, za koji ko zna kad ćemo ponovo imati ovakvu priliku.
Nakon odgledane utakmice i inserata iz Tirane, kao neko ko nije igrao nogomet zapitam se:
„Da li je zaista Daku iz Rubin Kazana neko ko je duplo manje vrijedan ili duplo manje limitiran igrač i od recimo igrača njegovog profila koji nastupa u Empoliju“.
„Daj mi 10 igrača iz Rubina i sličnih klubova koji imaju po 40+ utakmica u sezoni, pregazit ću i Slovake i Luksemburg –kazat će mi jedan od naših najperspektivnjih trenera.
„Dobro, a šta ćemo protiv jačih reprezentacija“ – upitam ga.
„Nikog od njih svakako nismo ni dobili od 96. i Italije na Koševu, a vjeruj mi da bi ovi „moji Kazanovci“ možda i izvukli poneki bod kad je ekipa kompaktna i svako na svom mjestu“ – dobit ću odgovor.
Nakon ovog „svakog na svom mjestu“ krenut ću u detaljnu analizu prijašnjih selektora i zaista od Prosinečkog, čak i Peteva, Hadžibegića, pa sada i Kodre u oči upada jedna stvar i prisjetim se dijela poruke kolege iz Zagreba „robovanje imenima“.
Naime, Miralem Pjanić i dalje je važan igrač za našu reprezentaciju, pa barem za 20 minuta na terenu ali ne na poziciji playmakera jer on to nije! Pjanić je igrač koji je u Romi pružao sjajne partije „u krilu odbrane“ u paru sa De Rosijem, a zatim u Juventusu sa Khedirom, u Barceloni mu konkurencija za poziciju nije bio niko drugi do Buskets, centralni vezni igrač. Nažalost, mnogi će se naši prijašnji ali i aktuelni selektor pribojavajući reakcija javnosti i brige za svoju poziciju radije sklopiti tim vodeći računa o imenima klubova u kojima igrači nastupaju ili pak veličinom njihovog imena. Pa će tako Pjanić glumiti lažnog „playmakera“ a Krunić pokušati da se sjeti kako je biti ofanzivni vezni, iako je to zadnji put bio kao igrač Empolija. Zaista se upitam da li su Kodro ili Hadžibegić pogledali neku utakmicu Milana u posljednje vrijeme da vide gdje Stefano Pioli koristi Krunića i koji su mu zadaci na terenu.
Za Kodru sam mislio da jeste, sve do sinoć i postavke u sredini Tahirović, Hadžiahmetović, Krunić, – dva zadnja vezna i Hadžiahmetović kao centralni, bez pravog pakera, fakina – koji umije sam sebi iskreirati šansu. Posebno je u oči upadalo koliko se puta Džeko morao vratiti gotovo u sredinu terena da bi sam kreirao napad jer pravog ofanzivnog veznog nismo imali. I Nalić koji je po vokaciji možda najbliže tome, presjedio je utakmicu na Islandu na klupi. Neshvatljivo i teško za objasniti.
Kazat će neko da je prednjeg veznog u formaciji 3-5-2 teško imati bez pravih krila. Ali isto tako jasno je kao dan da bi pravi prednji vezni puno više dao u poziciji neke „polušpice“ iza Džeke u formaciji 3-6-1 nego Demirović ili bilo ko drugi pored Edina, ukoliko su obojica odsječeni od sredine terena bez upotrebljivih lopti. Rupa i prostor u sredini terena od centra igrališta na Islandu do naših napadača bila je toliko vidljiva i jasna da je pomalo boljelo gledati u TV ekran osjećajući svu nemoć sa kojom se naša reprezentacija bori.
Brinu o stolici a brzo postanu bivši
Peteva ćemo izuzeti, ali činjenica je da su i Prosinečki i Hadžibegić očito više brinuli o reakcijama javnosti i tome kako da zadovolje da svako „ime“ dobije prostor za igru, nego što su vodili računa o kompatnosti i tome kako će reprezentacija djelovati na terenu. Sa istom praksom nastavio je očito i Kodro koji je skoro prepisao sastav od Hadžibegića, ali i formaciju. Kodro nam osim mučenja protiv ruku na srce nižerazrednih ekipa, nažalost nije donio ništa novo. Pa ne bi bilo iznenađenje da u silnoj brizi da se prije svega zadovolji forma, brzo postane bivši. Zaista čudo kako nije naučio na greškama prethodnika.
Sva neozbiljnost Mehe Kodre bila je jasna i prije ovih utakmica kad je u stručni štab imenovao čak dva video analitičara, opet da se zadovolje forma i nečije želje. A reprezentacija i rezultat? To je u drugom planu?
„Samo da ih ne preanaliziramo“, – napisat će neko. Ima i onih koji će reći da je Kodro vodio računa i o jaranskim vezama i interesima i kod biranja ostalih pomoćnika u stručnom štabu, ali o tome nekom drugom prilikom.
I zaista, ni dva video analitičara nisu Kodri bila dovoljna u pripremi utakmica, pa se u momentu kada je trebao donijeti osvježenje, novu ideju, igru – odlučio prepisati i sastav ali i formaciju kojom se koristio Faruk Hadžibegić.
Kao da eto Faruk nije znao, a mene će baš krenuti, pa ništa neću ni promjeniti. Kao da u ruci ima čarobni štapić pomoću kojeg će isti igrači u istoj onoj formaciji u kojoj su izgubili i poniženi od Luksemburga odjednom proigrati i poletjeli ka Euru.
Kakva indolentnost i srljanje u provaliju!
Rahmanović, Bašić, Hajradinović, Hotić – hronični nedostatak reprezentacije BiH
I dok su se selektori, aktuelni ali i bivši bavili time da zadovolje formu i sportsku javnost, izmišljajući toplu vodu, žmireći ili zanemarjući problem koji imamo sa odsustvom ofanzivnog veznog igrača (a možda je jednostavno i do njihovog neznanja), postavljajući neprirodne formacije i igrače tamo gdje ne igraju, igrač Rubina, Daku, će Albainiju voditi ka Evropskom prvenstvu.
Istog onog Rubina koji se bori za opstanak u ruskom prvenstvu, za razliku od recimo Samare na trećem mjestu,za koju nastupa Amar Rahmanović koji u proteklom kolu postiže gol i biva proglašen igračem utakmice. Rahmanović koji je po vokaciji upravo ofanzivni vezni, igrač koji zna podvaliti loptu, sam kreirati priliku, ne libi se pokušati iz dalekometnih pozicija – odnosno sve ono što nismo vidjeli protiv Lihtenštajna i Islanda.
Naravno, skočit će ponovo u glas naši vrli stručnjaci tvrdeći da imamo kvalitetnije pri čemu bi mnogi od njih stavili Krunića ili Pjanića da igraju ono što oni jednostavno nisu, a što Rahmanović npr. jeste.
I nije Rahmanović jedini koji u klubu dosta uspješno igra tu poziciju. Tu su još i Hajradinović, motor turske Kasimpase ili Hotić koji nastupa za poljski Lech.
Najmlađi igrač sa možda najviše potencijala za navedenu poziciju jeste Ivan Bašić, U-21 reprezentativac i veliki potencijal koji bi bez sumnje donio svježinu i kvalitet našem veznom redu na poziciji koja nam hronično nedostaje. Opet će vjerovatno pojedini skočiti da kažu kako je naša U-21 reprezentacija izgubila prije nekoliko dana domaći meč od Slovenije. Sjetimo se da naša U-21 reprezentacija izuzev nekoliko bljesaka nikada nije izborila neko veliko takmičenje, ali je redovno bila odlična baza mladih igrača za A tim poput svojevremeno Džeke, Ibiševića, Salihovića, Višće, Stevanovića….Pa čemu onda zanemarivanje igrača koji igra najdeficitarniju poziciju u reprezentaciji BiH i koji itekako zna.
Kvalifikacije su izgubljene ali nada još tinja
Kada su u pitanju kvalifikacije, sada je već jasno da nemamo skoro pa nikakve šanse za plasman na Euro. Posljednja nada ostaje baraž izboren kroz Ligu nacija u kome ćemo biti domaćin u polufinalu. Već sada je jasno da je vrijeme za ozbiljan rez. Ukoliko ćemo nastaviti na istom ili sličnom putu uz nekoliko promjena formacije ili kozmetičkih promjenama u timu, onda već sada „piši propalo“.
Bosna i Hercegovina u ovom momentu treba selektora koji će početi sa stvaranjem novog tima, koji će donijeti potpuno drugačije ideje i viziju i koji će tim podrediti upravo tome, ma u kojem klubu nastupao.
Jer reprezentacija nije skup igrača koji igraju u najboljim klubovima, nego skup igrača koji će kao tim najbolje funkcionisati na terenu.
Apsolutno su mi nebitne zagrade pored imena i prezimena igrača sa nazivima klubova u kojima oni igraju, ako će Albanija drugi put zaigrati na Euru sa mnogo manje atraktivnim zagradama i imenima klubova u kojima nastupaju njihovi igrači. Da, želimo biti Albanija! Ista ona koja ima nastup na Euru a BiH nema.
Ne zanima me da li neko igra u Milanu, Interu, Atalanti. Radije biram 23 spremna ratnika iz klubova poput Orenburga, Krasnodara, Laska, Sheriffa…Odnosno igrače koji igraju konstantno za svoje klubove i koji će zajedno na terenu činiti tim, ozbiljan tim, pa da barem budemo kao Albanija. O kako to bolno zvuči. Da mi je neko 2014. prilikom našeg nastupa u Brazilu rekao da ću skoro deceniju kasnije napisati „Da budemo barem kao Albanija“, rekao bih da je lud. Ali da, možemo li barem kao Albanija imati nastupe na velikom takmičenju. Mjenjam svaki Manchester City, Atalantu, Milan, Real Madrid u kome igraju naši igrači za nastup na Euru. Albanci su jednom pokazali da je moguće i opet će!
Jesmo li konačno potrošili sve legende – operisane od trenerskog posla
Kada neko sa strane posmatra našu reprezentaciju posljednjih 20 godina, izuzev period Bake Sliškovića, Čire Blaževića i Safeta Sušića, većinom se na klupi reprezentacije šansa davala isluženim legendama, nadajući se da će ih eto baš tad krenuti. I uvijek smo dobijali jedno veliko ništa i često ponavljali iste greške.
Pri tome kada bi neko barem stidno pomenuo npr. Husrefa Musemića, skočili bi dežurni pljuvači sa ciničnim osmijehom kako je Husref radio samo u Premijer ligi. Da, jeste ali Husref je neko kao što napisa kolega iz Zagreba poznaje naš DNK, koji jednostavno zna taj posao. I ne može me niko ubijediti da je neko ko je vodio švicarske drugoligaše bolji trener od Husrefa. Lično smatram da je Husref Carlo Ancelotti lično za Mehu Kodru, pa makar ovaj bio najveći igrač Barcelone u historiji. O disciplini i mogućnosti angažovanja dva video analitičara kod Husrefa Musemića suvišno je i raspravljati. Ali možda Husref i neko kao Husef baš zbog takvog garda i nije potreban pojedincima u savezu.
BiH treba radnika sa znanjem i energijom- svog Scalonija
Vrijeme „stare garde“ koja posao selektora smatra premijom u okviru koje putuješ ponekad na evropske utakmice u kojima igraju naši igrači i okupiš tim 10-tak dana pred okupljanje je definitivno prošlost. To bi morali znati i čelnici saveza, jer Bosna i Hercegovina treba selektora koji će raditi i van vremena okupljanja, koji će skautirati, analizirati i sve raditi sa jednim ciljem – plasman na Euro 2024.
To što je neko igrao u vrijeme Maradone, bio kapiten ovome ili onome, apsolutno ništa ne znači za igru reprezentacije u današnjem vremenu.
Možda je u prvi mah glupo poređenje, ali uzmimo za primjer reprezentaciju Argentine. Imali su godinama „gaučosi“ sjajan tim, pokušavali na sentiment, emocije i atmosferu sa legendarnim pokojnim Diegom Maradonom pa se nisu dobro proveli. Mjenjali su Argentinci trenere ali prave formule nije bilo. Sve dok se neko nije primjetio Lionela Scalonija, koji će Argentincima donjeti toliko željenu titulu prvaka svijeta. U trenerskoj karijeri, Scaloni je bio tek asistent u stručnom štabu Seville, zatim U-21 reprezentacije Argentine koju će poslije sa dosta uspjeha predvoditi i kao glavni trener. Poslije je imenovan selektorom reprezentacije Argentine i u Kataru stigao do neslućenih visina.
I nisu Argentinci jedini koji su shvatili da reprezentacija treba mladog i modernog stručnjaka. Prepoznali su to i Hrvati sa Dalićem, pa ako hoćete i Marokanci koji su nakon otkaza Vahidu Halilhodžiću šansu dali „neiskusnom“ Regraguiju koji će ih odvesti među četiri najbolje reprezentacije svijeta.
Ne trebaju nam više selektori bez one stvari, vizije i karaktera koji će radi mira u kući prvo ispunjavati želje kod imenovanja stručnog štaba pa onda ne promjeniti ni u sastavu bilo šta, jer nedaj Bože, mogao bi se neko zamjeriti.
BiH je potreban neko ko će temeljito počistiti i krenuti od nule. Ako se već boje karaktera i discipline Husrefa Musemića, a nemaju novca za Vahu ili Petkovića, neka zavire do Belgije. Tamo je hit prvenstva mladi stručnjak iz Bihaća, Miron Muslić koji je prošle godine od borbe za opstanak Cercle Brugge doveo do borbe za Evropu a ove sezone je hit prvenstva sa najmlađom ekipom u ligi.
Oduševljena je belgijska sportska javnost Muslićevim „gegenpressingom“ kojim melje protivnike. Teško će vam Kodro ili bilo ko sličan objasniti pojam „gegenpressinga“. Oni misle da je dovoljno okupiti reprezentaciju, promjeniti među 23 pozvana jednog ili dvojicu, poslati ih na teren i oni će donijeti pobjedu jer je Kodro baš taj koji ima „čarobni štapić“. To jedva i protiv Lihtenštajna prolazi kao što smo vidjeli.
Ako oni koji odlučuju žele dobro reprezentaciji, trebali bi još danas spremiti otkaz Mehi Kodri, jer smo u dvije utakmice vidjeli i previše neznanja, indolentnosti, neozbiljnosti.
Vrijeme je za trenera koji će krenuti od nule, sa novim timom, uz ozbiljne rezove. Trenera koji će u preostalim utakmicama kvalifikacija ako ništa pokušati uigrati tim za baraž, jer šansa još uvijek postoji, mala, ali postoji.
I ako se ne ostvari plasman na Euro, novi trener mora dobiti vrijeme i šansu, pa čak i ako ćemo narodski rečeno „halaliti“ naredne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u cilju stvaranja novog tima za neku ljepšu budućnost. Jer više nije pet do 12, naše 12 je odavno prošlo. Nismo više niti na dnu, mi smo daleko ispod, mnogo bliže rangu San Marina i Lihtenštajna, nego 24 najbolje evropske reprezentacije.
Mirza Kusturica