Da pišemo bljuvotine i bez argumenata kritikujemo selektora i reprezentaciju, s pravom bi prihvatili kritiku da imamo nešto protiv Sergeja Barbareza ili stručnog štaba. Kada pišemo argumentovano o stvarima koje kao sportski novinari vidimo, onda to nije i ne može biti loše, niti zlonamjerno.

Reprezentacija je nešto što svi volimo i za šta dišemo, živimo svakog dana, pa kada vidimo da nešto nije kako treba, onda pišemo samo sa jednim ciljem – da bi to bilo bolje i da bi se popravilo. Zato što to nešto volimo i zato što nam je stalo. Da nam nije stalo, šutjeli bi i ne bi pisali ništa. Nekad pišemo da bi stvorili dozu pritiska, nekad da bi skrenuli pažnju na nešto, da bi natjerali ako ništa nekoga da analizira određene stvari, da se preispita da li radi dobro, da možda ukažemo na neke stvari koje nekada niti oni o kojima se piše možda sami ne primjete. Zato kritika ne znači nužno i napad, pa tako da račšistimo na početku ovog teksta, nemamo ništa ni protiv koga, ali hoćemo i želimo bolju reprezentaciju. Zato pišemo…

A pišemo o stvarima koje vidimo i o kojima itekao možemo i imamo pravo pisati. Nažalost, posljednjih godina u javnosti se normalnom prihvatila činjenica da sportski novinari ne trebaju pisati o taktikama, formacijama, pozicijama, igračima i da to kao nije naš posao? E pa baš jeste! U struku ne zalazimo, ali iza tastature ponekad sjede ljudi koji tokom vikenda odgledaju desetine utakmica, analiziraju, posmatraju i u svako doba znaju poziciju svakog igrača. I baš zato imamo puno pravo i da pišemo i da analiziramo. Stoga nam niko nema pravo prigovoriti, niti tračamo, niti „skidamo glave“, pišemo ono što vidimo.

Devet bodova ne smije biti razlog za opijenost

Kažu nam prvi smo na tabeli, imamo devet bodova i to nikad nismo imali, zašto kritikujete? Zato da bi bili bolji! Istina, fudbalska reprezentacija ima sjajan učinak na startu kvalifikacija, kao nikada ranije i to je za pohvaliti. Međutim, ono što nas brine jeste naša igra, pristup pa i način. Opijeni biti ne smijemo i baš zato moramo upozoravati, da nam se ne bi desio bolan pad i nova razočarenja.

Pobjeda na gostovanju u Bukureštu zaista je ogroman podvig i ako ništa, red je pohvaliti trku, zalaganje, borbu, voljni momenat i ono najvažnije, da smo dali sve od sebe i to je konačno nagrađeno. O samoj igri dalo bi se raspravljati, pogotovo u drugom dijelu. Ali da ne budemo zluradi, utakmica je to koju odluči jedna lopta i ona je ovog puta otišla na našu stranu. Pod velikim pritiskom i na vrućem gostovanju, tri boda na startu sjajan je rezultat i za to možemo samo skinuti kapu i pokloniti se!

Nakon Rumunije stigao nam je Kipar. Iako su mnogi očekivali lagana tri boda, treba biti pošten pa priznati da smo u prvom poluvremenu imali mnogo sreće, jer da su Kiprani bili spretniji mogli su postići barem još dva gola. Ono što nas je posebno zabrinulo u utakmici sa Kiprom jeste postavka selektora Barbareza. Izašli smo u formaciji 4-5-1 ali sa Hajradinovićem na desnom krilu, Dedićem na lijevom, Gigovićem kao prednjim veznim i usamljenim Demirovićem u napadu. Bilo je to očajno poluvrijeme našeg nacionalnog tima. Tek kada je vidio da je vrag odnjo šalu pa vratio Hajradinovića u sredinu ili na poziciju prednjeg veznog – tada je isti postao naš ključni igrač a BiH odigrala potpuno drugačije u drugom dijelu, ako je prvo bilo za očaj, drugo je bilo za 10!

San Marino kao ozbiljno upozorenje – kako više ne smije!

Upravo nakon utakmice sa Kiprom u našoj analizi pisali smo tekst pod naslovom Prvo poluvrijeme za nauk i dobro sjećanje kako više ne smije i ne može niti u snovima. I zaista samo se nadali da je to bio samo slučajni eksperiment Sergeja Barbareza a onda će nas tek šokirati u utakmici sa San Marinom.

Uspio je naš selektor od San Marina napraviti ozbiljnu selekciju samo zahvaljujući strašnoj postavci na terenu. Izveo je Sergej nešto što je u modernom fudbalu teško objasniti.

U formaciji 4-4-2 krila su nam bila dva klasična veznjaka koji niti brzinom, niti svojim karakteristikama imaju mogućnost stvoriti višak u igri 1 na 1 (Hajradinović i Gigović), kao da je sa suprotne strane u najmanju ruku Španija pa da želimo  što je više moguće zadržati loptu, možda bi nekako i razumjeli.

Međutim, ono što je tek šokantno jeste da će iza njihovih leđa kao bočni igrači zaigrati Burnić i Malić koji to nisu. To što silom prilika ponekad igraju to u svom klubu, apsolutno ne znači da su im to pozicije. Osim toga, niti jedan niti drugi nemaju te ofanzivne karakteristike da mogu sprintati duž cijelog terena, a tek da se moraju duplirati sa krilima koja opet nisu krila, vraški težak zadatak!

Kada na sve to dodamo činjenicu da su nam sredinu držala dva defanzivna veznjaka (Šunjić i Tahirović) onda je sasvim jasno zašto je to čak i protiv San Marina ličilo na očajnu partiju koju smo srećom na individualni kvalitet Edina Džeke nekako dobili.

Slovenci nam očitali lekciju sa pola snage

Kažu, u Sloveniji nismo bili kompletni pa je to sada alibi za poraz, dok niko ne pominje ponovo lošu igru. Sa druge strane Slovenci su nastupili bez Šeška, Vipotnika, Čerina, Elšnika i Drkušića, mahom igrača koji čine okosnicu slovenske selekcije. Nasuprot smo imali tri igrača Celja, zatim fudbalere Gornika, Orlanda, Levadiakosa…I takvi Slovenci odigrali su školski, taman koliko im je trebalo, promašili par izglednih šansi i lagano nas pobjedil. Dočekali smo i ovaj poraz skoro sa osmijehom na licu kao da se ništa nije dogodilo.

Istina, promješao je ovog puta Sergej pa ćemo umjesto 4-4-2 izaći u 4-5-1 ali opet potpuno nezgrapno i užasno. Ponovo je Dedić igrao na lijevom krilu, što je pozicija sa kojom se počeo upoznavati od kako je Barbarez postao selektor i od tad mu u karijeri ide jako loše. A na Dedićevoj prirodnoj poziciji desnog beka započeo je ponovo Malić koji to nije.

Iako klasična „osmica“ Gigović je zaigrao na poziciji prednjeg veznog, a ofanzivniji Bašić povučeno. Zašto lutanje i izmišljanje pozicija, ne možemo shvatiti. I to u momentu dok je selektor na klupi imao Kulašina i Omerovića, sasvim dovoljno da uz Dedića i Memića odigramo na obje strane sa dvije bekovske i dvije krilne pozicije koje se prirodno naslanjaju jedna na drugu. Poraženi smo ali zabrinuti očito nismo, iako bi po svemu što pružamo itekako trebali biti, a septembar će vrlo brzo.

4-5-1 je mnogo bolja i kompaktnija nego 4-4-2 ali sa pravim igračima na njihovim pozicijama

Nekako je očito da selektor više favorizuje 4-4-2 u odnosu na 4-5-1. No s pravom se pitamo ima li istinsko uporište u tome. Sama činjenica da ćemo u polju, tačnije u sredini terena imati igrača manje baš zato što će očito mjesta u vrhu napada biti rezervisana za Džeku i Demirovića već saada zabrinjava.

Problem možda neće biti protiv San Marina, ali Austrija je itekako ozbiljna prepreka i utakmica koja će nam pokazati gdje smo i šta smo. Ukoliko Sergej nastavi sa idejom da sredinu drže dva defanzivna veznjaka, bez još jednog kao prednjeg koji će biti spona veze i napada, onda će Austrijancima preostati samo lakši dio posla – potpuno odvojiti naše napadače od ostatka tima koji će u 4-4-2 stojati isuviše daleko i pola su posla već obavili.

Neće biti opasnosti za Austrijance ni sa bokova, pogotovo ako će na krilima zaigrati veznjaci a bekovi biti stoperi ili centralni vezni koji nemaju mogućnost ponavljanja da u trku probiju stranu i centriraju u šesnaesterac. U takvoj eventualnoj postavci, uvjereni smo, sve ostalo će biti puko odrađivanje posla za ozbiljnu reprezentaciju kao što je Austrija.

Ukoliko pak zaigramo 4-5-1 sa čvrstim defanzivnim blokom u liku dvojice defanzivnih veznjaka ispred odbrane i prednjim veznim ispred njih, sa krilima koja znaju napraviti višak, te npr. Dedićem i Kolašincem na bekovima, onda bi protiv Austrije mogli tražiti ovjeru karte za put na Mundijal. Naravno, na selektoru je. Sastav i formaciju zaista ne želimo krojiti, ali se nadamo da će na bekovima igrati bekovi, a na krilima krila i da protiv ozbiljnih ekipa kao što je Austrija neće biti izmišljanja „tople vode“ niti pozicija za igrače koji to nisu nikada igrali. Želimo vjerovati da selektor zna najbolje.

Sergej lažu te – vjeruj nam!

I ne brine nas pred nastavak kvalifikacija činjenica da je selektor miksao i pokušavao jer nismo prosuli bodove. Ali itekako nas brine činjenica da selektor očito ne vidi ili ne želi priznati greške koje su više nego očite.

Tako će potpuno samouvjereno u razgovoru sa kolegom Ganibegovićem sa portala sportsport.ba, ubjeđivati nas da Hajradinović u klubu igra desno krilo i da je Burnić lijevi bek. Nije Sergej, vjeruj nam ne igraju! Ne lažemo, te, gledali smo i Kasimpasu a i „cvajtu“ više nego obično jer su naši igrači bili u glavnim ulogama u borbi za Bundesligu, a Hajradinović ključni igrač turskog tima.

Hajradinović je veznjak, igrač sredine terena, paklen igrać i najbolji na onoj poziciji na kojoj ti je donio pobjedu protiv Kipra. Nije Barba on desno krilo, slagali su te! Ponekad je znao odigrati doduše na lijevoj strani veznog reda ali na desnoj skoro nikad. Haris je motor i najbolji igrač Kasimpase kao prednji vezni, odmah iza napadača koje redovno hrani asistencijama a postiže i golove. Isto tako, Burnić je centralni veznjak koji istini za volju jeste ljevak, ali ne i lijevi bek, pogoovo ne bek koji će sprintom uzorati lijevu stranu. On jako dobro čita igru i može na zadnjem i centralnom veznom, ali to što je ponekad u Karlsruheru igrao uz lijevu aut liniju, ne znači da je bek.

Amar Dedić je selektore desni bek, istina može i na lievom ali je kao desni bek najbolji. Krilo nije, niti je ikada bio. On je opasan baš sa beka, najopasniji je kada se ubacuje u prazan prostor sa beka ili kad iskoristi svoj dar pa u trku uđe u sredinu čime pravimo višak u sredini, pa još kada je majstorski pošalje na stranu igraču koji je krilo….To je selektore Amar Dedić! Pa valjda bi mu u jednom Salzburgu nekad šansu dali na krilu da je krilo, ali nije!

Dedić je bek koji ispred sebe treba da ima krilo kao što su Omerović ili Memić, pa da iskombinuju kao s vama vaši saigrači onomad na Parkenu u Kopenhagenu.

Sjećate li se selektore kad Džemo Beberović kao bek probije stranu, iskombinuje s vama pa mu vi iz sredine na koju ste se spustili, vratite glavom a on kao pravi bek probije kompletnu desnu stranu, pa je onda vrati petom nazad Bešliji koji je krilo a ovaj centrira na drugu stranu gdje najbrži sa drugog krila bude Baljić pa je zakuca za 0-2 i naše veliko slavlje na Parkenu.

To ne može Arijan Malić, ali može Dedić, ali ne sa Gigovićem ili Hajradinovićem na kriu, nego sa Omerovićem ili Memićem, a Baljić na drugoj strani može biti Kulašin ii čak Demirović, a ne Burnić ili Gigović. Ne zato što ne znaju, nego zato što ne mogu, nisu taj tip igrača.

Možete li zamisliti desnu stranu sa Dedićem i Omerovićem kad kombinuju svojom brzinom, dupliranjem, ponavljanjima, centraršutevima. To je valjda sasvim logično. Nipošto ne negiramo činjenicu da Malić može na beka, ali ne prioritetno. U momentima kada treba sačuvati rezultat, biti više defanzivan, kada je nasuprot nas jači protivnik, onda je to sasvim razumljivo i prihvatljivo, ali njegova prirodna pozicija je stoperska.

Zamislite selektore samo da ste u Sloveniji imali na raspolaganju Hadžiahmetovića i Gazibegovića. Pa da su nam nam u 4-5-1 dvojac na sredini bili Hadžiahmetović i Gigović, a ispred njih Bašić, koliko bi to tečnije i fluidnije bilo? Da su nam po bokovima zaigrali Dedić i Omerović na jednoj, a Gazibegović i Memić ili Kulašin na drugoj. Možda subjektivan osjećaj, ali vjerujem da Slovenci ne bi znali šta ih je snašlo. Još kad na sve to dođe Bajraktarević ili se nametnu Rozić pa i Menalo, onda bi selektore mogli biti na slatkim mukama kada su krila u pitanju.

Nema potrebe selektore niti za dvostrukim aršinima, pa ako ste vjerovali u Benjamina Tahirovića i onda kada nije igrao u Ajaxu, nema razloga da drugačije postpate prema Gazibegoviću koji se primjera radi vratio nakon povrede u Kolnu, nešto i odigrao pred kraj sezone, a još po koji reprezentativni nastup protiv Slovenije i San Marina samo bi mu dodatno značio u povratku forme.

Hadžiahmetovića nije bilo dugo zbog povrede, ali sada kada je zacementirao mjesto u Bešiktašu, strašno bi značajno za njegovo samopouzdanje bilo da je na kraju teške sezone izborio i povratak u reprezentaciju i da zna da je to postigao svojim radom, vjerom i zalaganjem i da je to neko poput vas npr. prepoznao. Amir koji je motor i radilica u veznom redu dočekao bi tako narednu sezonu na način da puca od samopouzdanja a vi selektore bi imali još jednu kvalitetnu opciju u veznom redu, za koju vjerujemo da hoćete.

Sve što smo napisali zaista nije kritika, niti napad na selektora ili stručni štab. Jeste analiza, realan osvrt, komentar. Svima nama stalo je do uspjeha i do rezultata kao što je plasman na Svjetsko prvenstvo. Svi smo mi na istom putu, neko na ovaj, neko na onaj način.

Zato selektore nemojte svako pitanje na press konferencijama niti ponekad kritički tekst osjećati kao atak na vas. Nije nam zaista cilj da vam određujemo niti sastav, niti formaciju, niti koga ćete pozvati a koga ne. Vi ste selektor i za to ste uostalom plaćeni. Ali hoćemo i možemo dati svoj sud, svoje viđenje i svoje razmišljanje, pa ako vam to nekad možda nekad i negdje pomogne, nije za baciti.

Zato nije dobro uvijek misliti da je sve dobro jer tako eto pokazuje tabela. Ne tražimo od vas niti da mjenjate ako misite drugačije, jer ko može znati čije je mišljenje ispravno a čije ne?

Ali jedino što želimo od selektora jeste da analizira, da se možda ponekad preispituje, pa da ako ništa onako razmisli o stvarima za koje se vidi da nisu dobre i logične i da mogu biti bolje. Čisto dobronamjerno. Zbog onoga što je naš zajednički cilj – Svjetsko prvenstvo 2026!

Mirza Kusturica