Dvadeset godina pratim ligaška takmičenja u BiH. Od kantonalne/županijske do elitnog ranga, pa sve do “historijske” Lige 12. Od koje smo svi očekivali puno, mada nismo imali nikakve razloge za to. Zašto bi “Liga 12” i po čemu bila atraktivnija od prijašnjih Liga sa 16 ili više klubova.
Iskreno, ove jeseni češće sam bio na prvoligaškim i drugoligaškim nego na premijerligaškim terenima. I za to je bezbroj razloga. Možda je presudilo što utakmice nižeg nivoa nisu na kladionicama.
ČELNICI, UMJESTO IGRAČA ZVIJEZDE
Više me zanimalo kako će proći Velež, Jedinstvo, Budućnost, GOŠK, nego ishod utakmica za koje se rezultat mogao znati nakon što se baci pogled na imena sudija i kontrolora. Da se ne lažemo. Pogledajte malo gdje su se često ponavljale iste sudije i kontrolori. Koji nisu nešto najgore u bh. nogometu. Naprotiv. Najgore su, doduše ne sve, Uprave pojedinih klubova. Ili pojedinci, koji su u samo jednoj polusezoni mijenjali po nekoliko trenera, Amateri su se poigravali s trenerima s najvišim referencama.
Nije ni čudno što su nam posljednjih godina medijske zvijezde predsjednici i direktori klubova. Za što ne postoji nikakvo opravdanje. Znate li možda ko su bili predsjednici klubova s kraja devedesetih godina. Može li se iko sjetiti predsjednika šampionskog Leotara? Teško. Ili Čelika, koji je s Nerminom Hadžiahmetovićem suvereno vladao tadašnjim prvoligaškim terenima. Ko je kriv, zašto smo dozvolili da su nam glavne face likovi iz loža, a ne oni koji bi trebali, igrači.
Zna li iko danas ko su: Adem Tucaković, Sulejman Haračić, Mehmed Bajraktarević, Fahrudin Čančar, Bata Puljić, Miodrag Milardić, Redžad Ćatić, Salih Delalić, Muhamed Islamović, Mišo Hrgovčić, Ahmed Džubur..? Rijetki će se sjetiti.. Bili su to čelnici bh. klubova, koji su, daleko od medijske pažnje radili svoj posao.
U to su vrijeme istinske domaće vedete, između ostalih, bili: Faik Kolar, Almedin Hota, Saša Papac, Fadil Žerić, Adnan Pehlivanović, Hrvoje Erceg, Nermin Vazda, Alen i Enes Mešanović, Samir Ćemalović, Davor i Nikola Jurčić, Dženan Uščuplić, Mirsad Dedić, Dalibor Nedić, Nudžein Geca, Jasmin Hurić, Pavo Dadić, Jasmin Memišević, Adnan Osmanhodžić, Halim Stupac, Adis Obad, Suad Jašarević, Hido Mehremić, Sead Osmić, Amir Osmanović, Sead Vranić, Ševal Zahirović, Esmir Džafić, Sakib Malkočević, Faik Kamberović, Sabahudin Bujak, Ekrem Bradarić, Senad Brkić, Almir Tolja, Bulend Biščević…
Vidite li danas u nekom od premijerligaša igrače, poput Hote, Papca, Hurića, Mešanovića… Teško! Zato što malo koji klub u BiH zanima proizvodnja igrača u vlastitim školama. Danas je trend kupovina, uglavnom “polovnjaka” iz regiona. Skoro svi klubovi to rade. Zato što je to isplativo samo pojedincima u vodstvu istih. Zato što računaju na “komisijski” procenat od svakog igrača. Samo u jedan transfer ugrade se trojica četvorica. Na dolasku “pojačanja” i na odlasku. Jer se najčešće, opet po uhodanoj “shemi” prijevremeno sporazumno raskidaju ugovori, kako bi odlazeći igrač klubu “oprostio” pola ugovora.
MEŠETARSKI TALOVI
Za to vrijeme, treneri u omladinskim školama rade poput rudara i stvaraju nove igrače, koji se gube nakon što izađu iz juniorskog staža. U klubovima se samo deklarativno zalažu za igrače iz vlastite škole, a u praksi se tale sa “strancima”. I nije to slučaj samo sa igračima. Ista, možda i gora slika je sa trenerima. Najteže je trenerima iz BiH, koji su u podređenom položaju u odnosu na strance. Koji dobiju nešto para na ruke, pa sa sobom dovedu svoje pomoćnike, onda preko noći otjeraju i klub stave na dodatne muke, “pojačanja” koja su neki drugi doveli, a sve kako bi otvorili prostor za svoje igrače.
Zbog takve mešetarske prakse i pohlepe nogometnih skorojevića, s klupa su protjerana dokazana trenerske imena, poput Fuada Muzurovića, Franje Džidića, Envera i Eshera Hadžiabdića Radeta Jovičića, Borisa Bračulja, Miše Smajlovića, Kemala Hafizovića, Nermina Hadžiahmetovića, Mide Memiševića, Husnije Arapovića, Seje Jesenkovića, Ibre Zukanovića… Zbog mešetara šansu u bh. nogometu nikad nije dobio jedan Rizo Mešković, premda, osim briljantne igračke karijere, posjeduje sve trenerske reference.
Ovakva liga 12, u kojoj su sudije i čelnici glavne zvijezde, a ne igrači i treneri, ne nudi ni trunku optimizma. Naprotiv i dalje ćemo sanjati nastup naših klubova u Evropi u augustu, sa sjetom ćemo pričati kako su Edin Džeko, Luka Modrić, Emir Spahić, Toni Šunjić, igrali u Premijer ligi.
Kako nam se “elitna” liga smanjivala kvalitet nogometa je opadao. I tiho su nestajali nekada renomirani klubovi. Najprije Velež, Potom Leotar, Borac, sada se guši Čelik. Čelnicima iz njihovih baza nikad nije bilo bolje. Dobijaju paušale u entitetskim i nogometnim vladama, premije koje zarađuju Džeko i ostali, putuju po Evropi… Zato je samo našim klubovima regionalna liga spas. I zato niko od susjeda i komšija ne želi čak ni regionalnu ligu za omladince.
(Sinan Sinanović/Sportske.ba)