U aprilu 2017. godine u Srebrenici je organizovan lijep sportski događaj.
Bio sam jedan od organizatora revijalne utakmice između Zvijezda i veterana Gubera. Baš sam se potrudio da obavim svoj zadatak koji nije bio nimalo zahvalan, štoviše bio je težak.
Naime, zajedno sa kolegom Sinanom, trebao sam napraviti jaku ekipu od bivših igrača, što bi rekli, legendi.
Danima sam zivkao bivše igrače, koga god sam se sjetio, vrtio imena, tražio brojeve. Htio sam da u Srebrenicu dođe reprezentativna ekipa.
Pravili smo jedan spisak, pa drugi, treći, križao imena, dopisivao druga… Neke nije trebalo ni napominjati, iz prve su pristali da dođu. Savo Milošević je stigao iz Beograda. Bilo je i onih koji su rekli, pa porekli.
Elem, formirala se zaista moćna ekipa: Savo Milošević, Muhamed Konjić, Mirza Varešanović, Fuad “Lica” Mulahasanović, Dževad Šećerbegović, Adnan Gušo, Mehmed Baždarević, Rizah Mešković, Vedin Musić, Aldin Džidić, Nermin Šabić…
Neki su opravdali izostanak, a ovi koji su došli, bili su zaista oduševljeni što su dio jednog tima.
Bio sam sretan kad sam ih vidio na stadionu Gubera, kako se srdačno pozdravljaju, nabacuju, osmjehuju…
Neki se nisu vidjeli godinama, da ne kažem decenijama. Savo je jedva prepoznao Šabu, a bili su u reprezentaciji Jugoslavije. Rizah je bio trener Meši u reprezentaciji, Konjić, Varešanović i Musić saigrači…
Sa strane je sve to gledao jedan čovjek kome niko nije prilazio. Stajao je u trenerci, s torbom na leđima, ćelav, s kačketom na glavi.
Nije se nametao. Kamere i fotografi su snimali Mešu, Savu, Mirzu, Šabu…
Sinan mi išareti na njega, ali ne shvatam šta mi poručuje. Pitam se ko bi mogao biti. Tu mi priđe Šećer i kao da je vidio upetnik uznad moje glave “Dela, to ti je Lica”.
U tom trenu prilazi Meša i kako se pozdravlja sa svima, koga ne poznaje izgovarajući svoj nadimak, jer bilo je tu i igrača Gubera, pruža ruku Lici. Kaže mu: “Meša”. Ovaj mu odgovori: “Lica”.
U tom trenutku Meša se ukopa, baci svoju torbu na zemlju, raširi ruke u zagrljaj i uhvati ga.
“Pa dragi Lica, pa nikad te ne bih prepoznao. Znaš li ti da si moj uzor, znaš li da nijednog fudbalera nisam volio kao tebe. Kad sam bio mlađi, maštao sam da igram kao ti”.
Dok je govorio, Meša je ljubio Licu i grlio ga, očiju punih suza.
Prisustvovao sam trenutku koji ću vječno pamtiti. Susretu dva velika asa, Meše koji je bio svjetski igrač i Lice koji je bio majstor, veliki znalac, takav igrač da ga je Meša kopirao odabrao za uzora.
Bilo je jako emotivno gledati susret nji dvojice Meše kojeg donekle pamtim kao igrača i Lice kojeg nisam gledao, ali sam se naslušao priča o njegovoj nogometnoj genijalnosti.
Prošle su tri godine od tada, a ja sam prije neki dan u Tuzli opet sreo sa Licom. Proveli smo Sinan i ja dva nezaboravna sata. Dva sata čiste uživancije, priče o fudbalu, o davnim vremenima, utakmicama, igračima.
Slušao Šećerove bisere, Mesketa kako priča o golovima, Licu kako opisuje svoje voleje i lažnjake…
U jednom trenutku zove Meša. Baš kao da je predosjetio gdje se nalazim. Nismo se dugo čuli. Kad sam mu rekao gdje sam i s kim sjedim, na pomen Lice, pali kameru da ga vidi. Pozdravlja i ostale Sinana, Šećera, Mesketa, Nihada, Hadžiju….
Razmišljam i govorim sebi Bože dragi, pa taj Lica je bio svjetski igrač, a toliko je skroman, skoro nepoznat sadašnjim generacijama.
Tužno je da su ovakvi ljudi zaboravljeni, da im se ne daje prilika da rade, da govore, a imali bi šta i pokazati i kazati.
Obećao sam sebi da ću raditi na tiem koliko mogu da se takvi asovi ne zaborave. Da ovi mlađi znaju ko su bili heroji generacija, junaci jednog vremena, koji su postavljali standarde.
Dok sam ih slušao, pitao sam se gdje je nestao onaj pobjednički duh, sportski inat, prkos i entuzijazam koji je nekad krasio naše sportiste, klubove, trenere i sportske radnike.
Gdje su nestali svi ti šampioni koji su mogli pomoći u stvaranju svojih nasljednika?
(Emir Delić)
Stavovi izneseni u ovome tekstu su stavovi autora i nužno ne odražavaju stav uredništva portala.