Prvi rukometni trening nakon napuštanja škole nogometa Ibrahimu Haseljiću bio je baš u toj opremi. Dres, šorc, duge čarape i patike koje nikako nisu bili oprema za rukomet, a upravo je u tome, tako obučen, Ibrahim imao svoj prvi rukometni susret. Čudno odjeven već tada je odstupao i bio poseban na terenu u odnosu na svoje vršnjake. Pokazivanje brzine, spretnosti, fokusiranosti i snage zaintrigirale su trenera.
Smijeh druge djece, zbunjenost na licima i njegova mala sramota su taj dan ojačali njegov karakter. ”Šta me briga, ne igra oprema, igram ja”, mislio je Ibrahim.
Želja za igranjem bila je iznad svega sto bi mu moglo smetati, a upornost i tvrodglavost su ga dovele od dječaka u nogometnoj opremi na rukometu do jednog od najuspješnijih mladih sportista u BiH. Danas je Ibrahim Haseljić rukometni reprezentativac BiH. Sa slovenskim klubov „Gornje“ igra i evropske utakmice.
Već četvrtu godinu, Ibrahim svako jutro u pola devet u svlačionici „Gorenje – Velenje” oblači svoje patike, majicu i šorc i izlazi na teren sa ostalim suigračima. U sljedećih sat i po vremena, osim treninga, sve ostalo je sporedno. Zagrijavanje, trčanje, šutiranje, fokus na posao koji voli je sada svakodnevna rutina.
“Igram u Sloveniji, dobro mi je, ali ako želim da uspijem još bolje, onda se moram okrenuti prema sjeveru, Njemačkoj. Bundesliga mi je od malih nogu želja da tamo zaigram među najvećima, ali mora se još raditi, nije ta liga za svakoga. Moj prvi trener, Safet Doborac bio je profesor za tjelesni i zdravstveni odgoj. On me naučio ono što sam rukomet kao sport nije mogao. Tijelo je jedan čudesan organizam i koliko god redovno ga studirate, uvijek ćete saznati nešto novo, nešto za što do tada niste smartrali da ste fizički sposobni”, pojašnjava Ibrahim koji, osim rukometa, pohađa i DIF (Državni Institut za Fiskulturu).
Ibrahimova majka Indira, prisjeća se kako je njen sin rastao uz sport: “Kao dječak, kada god bi ugledao loptu ili eventualno sve što bi moglo da posluži kao lopta, bilo mu je u rukama. Sa devet godina već je znao da vrti loptu na jednom prstu. Uvijek je bio hiperaktivan, vazda oznojen i neumoran, sa viškom energije koju je trošio sa loptom. Svakodnevno lupanje loptom o zid nije mi smetalo jer sam znala da postoji razlog zbog kojeg je usko vezan sa njom. Ne volim kada moram da idem na utakmice na kojima moj Ibro igra. Znam da je dio igre, ali ne volim kada moram da vidim fizičke udarce kroz koje prolazi, ali zato ga gledam zbog osmijeha na njegovom licu poslije svakog pogotka”, kaže Ibrahimova majka.
Uvijek je znao da može da uspije u ovom malom gradu, samo je trebalo vremena, truda i odricanja. Uz sportski duh, dobre trenere i stručnjake sa kojima je radio, nije imao brigu da nešto može poći neželjeno. Još dok je igrao u svom rodnom Gradačcu, sa samo svojih 16 godina, na raznim utakmicama se pokazivao kao najistaknutiji mladi igrač bosanskohercegovačke Premijer Lige. Jedan od njegovih tadašnjih trenera Mehmed Doborac je sa zadovoljstvom Ibrahima “bacao” u vatru, kako bi kod ovog, tada još mladog momka ojačao karakter, te ga kako sportski tako i psihički stabilizovao na profesionalnom nivou. Ibrahim je svaku svoju minutu igre pokazao maksimalno i dugo nije bilo igrača koji su sa takvom eksplozivnošću bili spremni odigrati utakmicu. Iako je bio među najmlađima na terenu, izgledalo je kao da igra sa svojim vršnjacima.
Svojom upornošću i zalaganjem na terenu, sa 17 godina Ibrahim ulazi u prvu postavu ekipe iz Gradačca, gdje se dodatno pokazuje kao već izgrađeni sportaš. Rukometni kamp Jasmina Mrkonje na Vlašiću, kao i individualni treninzi na ljetnim vrućinama sa trenerom Dadom Doborcem, Ibrahimu su omogućili da dosta toga nauči od bosanskohercegovačkih rukometnih stručnjaka.
“Igrati u Premijer Ligi je bilo izazovno za mene kao mladog momka, a uz to mi je olakšalo jer je ovaj klub imao, poznatog bivšeg reprezentativca, Damira Doborca od kojega sam mnogo toga naučio “, priča Ibrahim.
Kada je napunio 18 godina, već mnogo klubova se zanimalo za Ibrahima, a među njima je bio i klub iz Slovenije, ekipa „Gorenje“ iz Velenja. Pored medalja, pobjeda, golova i statistika, Ibrahim je već iza sebe imao titulu sportiste godine Općine Gradačac što je dodatno doprinijelo potražnji određenih klubova.
Ljeto je 2016. godine, Ibrahim potpisuje trogodišnji ugovor sa ekipom „Gorenje“ iz Slovenije. Najmlađi je u ekipi, ali dobro ‘potkovan’ i spreman na nove rukometne izazove. Tako mlad, a već samostalan kao osoba. Daleko od kuće, roditelja i prijatelja, samo je pokazalo da Ibrahimu ništa ne može da stane na put ka uspjehu. Ibrahim je igrao u mladoj ekipi slovenačkog tima, a nakon nekog vremena prelazi u seniorsku ekipu. Evropska putovanja, te takmičenja u Ligi prvaka, Ibrahima su pripremila za još veće izazove.
Dolaskom Bilala Šumana na poziciju selektora reprezentacije BiH, Ibrahim je pozvan u roster ekipe sa kojom je zajedno išao na okupljanja i treninge, gdje se polako navikavao na duh reprezentacije.
U reprezentaciji je već dvije-tri godine. U aprilskim kvalifikacijama 2019. godine je odigrao i svoju prvu zvaničnu utakmicu.
”Igrati pred svojom publikom za svoju državu, što meni kao mladom igraču puno znači, jedno je veliko iskustvo u mojoj karijeri“, istakao je Haseljić.
Kako kaže, veliko je iskustvo igrati pored igrača kao što su, Mirsad Terzić, Nikola Prce i Benjamin Burić.
”Kao mali sam sanjao da igram za reprezntaciju Bosne i Hercegovine. Mi mladi igrači puno toga učimo od starijih i iskusnijh igrača poput Mirsada i Nikole koji nam daju dobre savjete. Kako sportskih tako i životnih”, naglasio je.
Plasman na Europsko prvenstvo sigurno je prekretnica u rukometu Bosne i Hercegovine, a svi znamo priču o rukometašima koji su bez financijske podrške napravili uspjeh za pamćenje.
„Iskreno se nadam da će se stvari u reprezentaciji poboljšati i da ćemo nastaviti dobrim putem, plasiranjem i na veća takmičenja. Naša država je puna mladih talenata željnih dokazivanja i jedino što nam treba su sredstva da budemo potpuni na većem nivou”, potvrdio je Haseljić.
Selektoru Šumanu nije trebalo dugo vremena da Ibrahima ubaci u prvu postavu i da mu obezbijedi maksimalnu minutažu na terenu. Već sa svoje 22 godine, za sebe može reći da ima do sada uspješnu karijeru. Eurpsko prvenstvo 2020. godine mu je otvorilo vrata u susret sa „najvećima“. I tu se pokazao kao jedan mlad i perspektivan igrač, pun entuzijazma, želje i volje za uspjehom.
Nakon Evropskog prvenstva mnogi klubovi su se počeli zanimati za mlado desno krilo. Neki od njih su uspješni evropski klubovi za koje je teško odbiti dobar ugovor.
„Spreman sam da idem dalje. Moja želja jeste Njemačka i Bundesliga, ali mislim da do toga treba još puno toga da se stekne, ali do tada biće kako bude“, zaključuje skromni Ibrahim.
Nastavak sezone 2020. godine nije krenuo dobro, Ibrahim je doživio povredu desnog koljena na utakmici protiv Jeruzalem Ormoža zbog koje je morao hitno biti operisan.
Danas je tu kod svoje kuće, van terena će biti između šest i devet mjeseci. Operacija koljena i situacija izazvana pandemijom Koronavirusa ga ne sprečavaju da misli pozitivno o budućem izlasku na teren. Želja za igranjem je iznad svega što bi mu moglo smetati i stati na put ponovom zadavanju glavobolja golmanima protivničkih ekipa. Kako kaže „oporvak će biti dug, i niko ne želi da mu se ovo desi, ali jednostavno je tako moralo“.
„Hvala Bogu, usljed ove situacije, sada sam kod kuće. Uz porodicu i prijatelje, vrijeme će da brže prođe, a rana će da zacijeli“, optimističan je Ibrahim.
Ipak je on ”dječak u nogometnoj opremi na rukometnom treningu“ kojemu ništa ne ne može stati na put.
Dino Peštalić