Mehmed Čolak Čola danas odlazi zauvijek s ovog svijeta. Nije dobio posljednju utakmicu. U Zenici i sportskim krugovima u BiH i šire svi su ga poznavali po nadimku. Čola iz “Venecije”. Kultni je to kafić gdje se sakupljala sportska raja. I običan svijet, ali i krema. Zato što su kod Čole uvijek dobrodošli.

Dugo se borio s opakom bolešću. Bol je nosio sa sobom bez namjere da opterećuje druge…

I kad mu je bilo najteže, Čola je snagu i utjehu tražio u nogometu. U Čeliku i svojoj Zenici.

Pratio je utakmice bh. reprezentacije dok je mogao. Na Bilinom polju i neke u inostranstvu.

S Husnijom Arapovićem od Zenice je napravio jakog prvoligaša. Nekoliko nogometaša nosilo je dres reprezentacije. Posebno su u sjećanju derbiji između Čelika i Zenice. Koje je krasio ambijent, pune tribine i džentlmensko ponašanje aktera. Posebno trenera oba tima. Bio je to fudbalski praznik koji se čekao od derbija do derbija.

Čola je bio i humanista, pomagao kako pojedince tako i neke sportske kolektive. U sportskim krugovima nosio je “titulu” Gospodin. Zbog svojih manira, ali i širokogrudnosti, želje da svima pomogne. Nerijetko je bio i arbitar među sportskom rajom, ako bi animozitet prešao crvenu liniju. Kod Čole se to “peglalo”, padale zdravice, pomirenja…

Ustajao bi s aparata iz postelje kada je trebalo dići ruki za spas Čelika. Do posljednje sekunde života živio je za svoju Zenicu i svoj Čelik.

Dženaza je danas poslije ikindije namaza, posljednji ispraćaj Čole, koji zauvijek napušta svoju Zenicu. Rahmet ti duši veliki čovječe!