Nikola Jokić je svoj 182. triple-double ostvario u istoj večeri kada je prestigao Oscara Robertsona, čime je još jednom ispisao historiju NBA lige. U utakmici odigranoj 22. aprila 2017. godine protiv Chicago Bullsa, predvodio je Denver Nuggetse do ubjedljive pobjede u United Centeru (136:120). Ipak, ovaj veliki sportski uspjeh ostao je u sjeni odluke srpske megazvijezde da ignoriše pedesetero djece koja su zbog njega doputovala iz Indianapolisa u Chicago, što je izazvalo brojne negativne reakcije u javnosti.
Djeca iz folklorne grupe „Tromeđa“, koja djeluje pri crkvi Svetog Đorđa, doputovala su iz Indianapolisa u Chicago kako bi pozdravila Nikolu Jokića i odala mu počast u tradicionalnim nošnjama. Umjesto nezaboravnog susreta sa svojim idolom, kući su se vratila s osjećajem dubokog razočarenja. Jokić, kojeg su s nestrpljenjem čekali, nije pronašao ni trenutak vremena – ni za kratki pozdrav, ni za fotografiju, piše Serbian Times.
Nije ih pozdravio, nije im se obratio, nije ih ni pogledao. Prošao je pored njih bez riječi, dok su ga djeca čekala uredno obučena u tradicionalne nošnje, koje su s posebnom pažnjom sašivene upravo za ovu priliku. Na kraju su se, slomljenih očekivanja, vratili kućama bez uspomene koja je trebala ostati s njima cijelog života.
Sličan događaj desio se i prethodne godine, na istom mjestu, nakon utakmice Bulls–Nuggets, kada je više od 300 djece čekalo više od sat vremena na stepenicama dvorane kako bi upoznali tadašnjeg MVP-a. Ni tada Nikola Jokić nije izdvojio nekoliko minuta za njih, a mnoga djeca su, prema navodima, zaplakala.
Na kraju se pojavio drugi veliki košarkaš – ali, kako mnogi ističu, i veliki čovjek – Nikola Vučević. Iako ne nastupa za Srbiju, već za Crnu Goru, izašao je iz svlačionice, strpljivo se fotografisao s djecom i razgovarao s njihovim roditeljima. To, prema mišljenju autora teksta, rade istinski veliki ljudi. Nažalost, Jokić je, čini se, zaboravio da veličina ne dolazi samo s onim što pokažeš na parketu, već i van njega.
Osim djece iz folklorne grupe, najmanje hiljadu navijača srpskog porijekla kupilo je ulaznice kako bi ga vidjeli i podržali. Nakon utakmice okupili su se s nacionalnim zastavama i kapama, uzvikujući „MVP, MVP“. Jokić je, međutim, bez riječi prošao pored njih i povukao se u svlačionicu. Oni koji su bili prisutni svjedoče o teškoj, gotovo zaglušujućoj tišini koja je tada zavladala.
Autor teksta zaključuje da je Chicago jedini grad koji Jokić jednom godišnje posjećuje, a u kojem ima najviše svojih navijača na cijelom kontinentu. Upravo zato, smatra se, trebao bi se prisjetiti svojih korijena i ljudi koji su mu pružali podršku. Tek tada će ga, poručuje se, slaviti ne samo kao vrhunskog košarkaša, već i kao čovjeka.
